struka(e):

ultraljubičasta astronomija, grana astronomije koja se bavi promatranjem svemirskih izvora ultraljubičastoga zračenja, tj. elektromagnetskih valova valne duljine od 10 do 320 nm. Većinu ultraljubičaste svjetlosti apsorbira Zemljina atmosfera, pa se promatranja izvode iz svemira.

Ultraljubičasta svjetlost omogućuje proučavanje Sunčeve korone, određivanje temperature i kemijskoga sastava vrućih mladih zvijezda, otkrivanje bijelih patuljaka u blizini hladnijih i višestruko sjajnijih zvijezda, određivanje temperature, gustoće i kemijskoga sastava međuzvjezdane tvari, istraživanje vrućih emisijskih maglica, hladnih maglica koje apsorbiraju ultraljubičasto zračenje, itd.

Prvi svemirski teleskop za opažanje ultraljubičastoga zračenja bio je OAO-2 (akronim od engl. Orbiting Astronomical Observatory 2, 1968–73) a slijedili su: IUE (International Ultraviolet Explorer, 1978–96), SOHO (Solar and Heliospheric Observatory, 1995), FUSE (Far Ultraviolet Spectroscopic Explorer, 1999–2007), GALEX (Galaxy Evolution Explorer, 2003–13), CHIPS (Cosmic Hot Interstellar Plasma Spectrometer, 2003–08), SHIELDS (Spatial Heterodyne Interferometric Emission Line Dynamics Spectrometer, 2021) i dr.

Citiranje:

ultraljubičasta astronomija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/ultraljubicasta-astronomija>.