TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Bilogora

Bilogora (prije Bilo-gora i Bilo Gora), uzvisina u sjevernoj Hrvatskoj, najniža u savsko-dravskom međurječju; najviši vrh Rajčevica (Rijeka, Stankov vrh, Ivin vrh; 309 m). Sastoji se od niza brežuljaka koji se između Podravine i Lonjsko-ilovske zavale pružaju od sjeverozapada prema jugoistoku u duljini od približno 80 km. Sjeveroistočni pristranci strmiji su od jugozapadnih. Na zapadu se 188 m visokim Lepavinskim prijevojem nadovezuje na Kalnik (željeznička pruga i cesta Križevci–Koprivnica), a na istoku 270 m visokim Đuloveskim prijevojem na Papuk (željeznička pruga i cesta Daruvar–Suhopolje). Građena je od kristalaste jezgre koja je prekrivena tercijarnim (pliocenski pjeskoviti lapori i pješčenjaci s ulošcima lignita) i kvartarnim (pleistocenski žuti pijesci i prapor) slojevima. Djelomično je ispresijecana rasjedima. Čini razvodnicu između savskog i dravskog porječja. Izvorište je pritoka rijeka Česme (Bjelovarski, Ciglenski i Severinski potok, Kovačica, Mlinište, Velika, Račačka rijeka, Žavnica) i Glogovnice (Oslavica). Pokrivena je šumom (bukva, hrast kitnjak, hrast lužnjak, grab; otuda »gora« u imenu). Na padinama su vinogradi, voćnjaci i kukuruzišta. Osim poljoprivredom i vinogradarstvom, stanovnici se bave stočarstvom. U podnožju su ležišta nafte (Ferdinandovac, Jagnjedovec, Šandrovac) i prirodnoga plina. Bilogoru presijecaju ceste koje vode iz Bjelovara u Đurđevac, Virje i Novigrad Podravski te iz Grubišnoga Polja u Viroviticu, Špišić Bukovicu i dr. Uz sjeveroistočno podnožje Bilogore veća su naselja Koprivnica, Đurđevac, Pitomača i Virovitica, a uz jugozapadno Križevci, Bjelovar i Grubišno Polje.

Citiranje:
Bilogora. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 6. 5. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=7657>.