Bjelinski, Bruno, hrvatski skladatelj (Trst, 1. XI. 1909 – Silba, 3. IX. 1992). U Zagrebu 1934. diplomirao i doktorirao pravo, a vrlo rano izraženo zanimanje za glazbu (prve skladateljske pokušaje bilježi u dobi od samo 10 god.) upotpunjuje studijem kompozicije na Muzičkoj akademiji u klasi B. Berse, nakon njegove smrti kratkotrajno kod F. Lhotke te napokon F. Dugana. Do II. svjetskog rata službuje kao sudski i odvjetnički pripravnik, početkom rata je interniran, a od jeseni 1943. priključuje se partizanskoj vojsci djelujući naizmjence na Visu i u Bariju. Kratkotrajno predaje teoretske predmete na srednjim glazbenim školama u Splitu (1944/45) i Zagrebu, da bi od jeseni 1945. pa sve do umirovljenja 1977. bio profesor kontrapunkta i (od 1960. nadalje) polifonske kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Iznimno plodan stvaralac (15 simfonija, 6 simfonijeta, 22 solistička koncerta za klavir, violinu, violu, violončelo, flautu, obou, klarinet, fagot, 15 glazbeno-scenskih djela itd.), Bjelinski je na tragu svojih najranijih uzora (Ravel, Hindemith, Poulenc, Milhaud) razvio prepoznatljiv individualni stil neoklasicističkih obilježja kojim dominira osobito izražajni, nerijetko egzotično impulzivan ritamski element (Sinfonietta Brasileira, 1963). Privrženost tonalitetu i klasičnim oblicima, jasnomu melodijskom crtežu, polifonskomu tkanju i neobaroknoj motoričnosti, glazbenom jeziku Brune Bjelinskog daje brittenovske akcente, dok ga izraziti smisao za humor i otvorenost za izvanglazbene poticaje mimo uobičajenog poimanja programnosti čine jednim od glavnih hrvatskih skladatelja za djecu (Pčelica Maja, 1952). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1975).
