bjelokost (slonova kost), vrsta koštane tvari koja izgrađuje najveći dio kljova slona, vodenkonja, morža, narvala i fosilnih mamuta. Upotrebljava se za izradbu uporabnih ili umjetničkih predmeta; od 1989. zabranjena je trgovina bjelokošću zbog tisuća ilegalno ubijenih životinja, pa su se neke životinjske vrste našle pred istrebljenjem. Bjelokost je u uporabi od paleolitika. U starim civilizacijama (Egipat, Mezopotamija i kretsko-egejski kulturnoga krug) od bjelokosti se izrađuju različiti uporabni predmeti, idoli i reljefi s prikazima lova i rata. Grci upotrebljavaju bjelokost pri oblaganju drvenih kipova u hrizelefantinskoj tehnici (Fidija i njegova škola). U helenističkoj umjetnosti izrađuje se sitna plastika, uporabni predmeti, a u Rimu konzularni diptisi, različiti ukrasi i predmeti za igru (npr. tesserae: kocke za igru). U starokršćanskoj i bizantskoj umjetnosti bjelokost se upotrebljava za izradbu kipova svetaca, relikvijara, korica za kodekse (urešene reljefima s prizorima iz svetačkog života i sl.), čak i biskupskih prijestolja (prijestolje biskupa Maksimilijana u Ravenni, iz VI. st.). U romanici i gotici raširena je primjena bjelokosti na najrazličitije predmete umjetničkoga obrta (sedla, pribor za jelo, ručice mačeva i sl.), rasklopnih oltara manjih formata s likovima i prizorima iz Biblije; često obojenih i pozlaćenih. U baroku i rokokou bjelokost se koristi za intarzije u drvu, ukrasne, toaletne i luksusne predmete (češljevi, lepeze, okviri za ogledala i sl.). U Indiji, Kini i Japanu te kod islamskoh naroda bjelokst se upotrebljava za izradbu pune skulpture i reljefa sa sakralnim i erotskim prikazima te u dekorativne svrhe (oružje, nakit, figure za šah i dr.). Kod azijskih i afričkih naroda obrađivanje bjelokosti povezano je s najstarijim pojavama rukotvorina (idoli, oružje).
