Blanchot [blᾶšọ'], Maurice, francuski književnik (Quain, Saône-et-Loire, 22. IX. 1907 – Le Mesnil-Saint-Denis, Yvelines, 20. II. 2003). Završivši studij radio u listovima kao što su Journal des débats i Combat i bavio se književnom kronikom. Za okupacije Francuske odbio suradnju s režimom u Vichyju, povukao se iz javnosti. Više filozof nego kritičar ili teoretičar, Blanchot promišlja književni čin kao pisanje razapeto između bića, smrti i jezika, pri čemu fenomenu jezika dodjeljuje središnje mjesto. Time je snažno utjecao na praksu tzv. »novog romana« i na znatan dio suvremenog europskog pjesništva 1970-ih i 1980-ih. Romani mu prate razvoj njegovih pogleda i spoznaja o funkciji stvaralačkog jezika i bitka: pomnjivim radom na tekstu uklanja iz svojega stila ono što prozu još veže za tradicijske oblike (opis, likove, fabulu). To mu romane svodi više na pjesničko-filozofsku meditaciju, nego na pripovijedanje u uobičajenom smislu. Vrlo refleksivna i često teško pristupačna, njegova djela imala su važan utjecaj na shvaćanje funkcije i smisla književnosti u razdoblju nakon Sartrea. Eseji: Lautréamont i Sade (Lautréamont et Sade, 1949), Udio vatre (La Part du feu, 1949), Književni prostor (L’Espace littéraire, 1955), Knjiga što će doći (Le Livre à venir, 1959), Beskonačni razgovor (L’Entretien infini, 1969), Neprihvatljivo zajedništvo (La Communauté inavouable, 1983). Važniji romani: Smrtna osuda (L’Arrêt de mort, 1948), Posljednji čovjek (Le Dernier Homme, 1957), Čekanje, zaborav (L’Attente, L’Oubli, 1962).
