Brešan, Ivo

ilustracija
BREŠAN, Ivo

Brešan, Ivo, hrvatski književnik (Vodice kraj Šibenika, 27. V. 1936Zagreb, 3. I. 2017). Diplomirao jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1960. Od tada je bio profesor u šibenskoj gimnaziji, a 1983–2002. umjetnički voditelj šibenskoga Centra za kulturu i Festivala djeteta. U književnosti se javio pripovijetkama i esejima; prvi dramski tekst Četiri podzemne rijeke objavio je 1970., a punu afirmaciju donijela mu je Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, praizvedena 1971. u zagrebačkom Teatru &TD, društvenokritička komedija zasnovana na poredbi Shakespeareova Hamleta sa zbiljom malena sela u Dalmatinskoj zagori. Tekst je obilježen kritikom totalitarizma; zasniva se na vještom vođenju radnje, jedroj i ekspresivnoj morlačkoj štokavici i grotesknoj narativnoj vizuri. I potonji Brešanovi dramski tekstovi zasnivaju se na srodnome dramatičarskom postupku; obilježuju ih intertekstualnost (u podlozi se najčešće pojavljuje neki poznati tekst iz svjetske dramske tradicije, kojega se motivi preosmišljavaju i prenose u našu suvremenu zbilju), groteska, sukob slobodnog pojedinca s represivnom političkom praksom, ironizacija primitivizma, arhetipske situacije, živo i duhovito vođen dijalog. Iako nisu dosegnule popularnost Brešanove prve scenske uspješnice, i druge su njegove drame izvođene na mnogim hrvatskim i svjetskim pozornicama: Smrt predsjednika kućnog savjeta (1979), Svečana večera u pogrebnom poduzeću (1980), Arheološka iskapanja kod sela Dilj (1981), Nečastivi na filozofskom fakultetu (1982), Anera (1984), Viđenje Isusa Krista u kasarni VP 2507 (1984), Hidrocentrala u Suhom dolu (1985), Veliki manevri u tijesnim ulicama (1990), Potopljena zvona (1994), Utvare (1998), Nihilist iz Vele Mlake (1998), Gnjida (1999) i dr. Dramski su mu tekstovi sabrani u knjigama Groteskne tragedije (1979), Nove groteskne tragedije (1989), Tri drame (1993), Utvare (1997) i Spletke (1997).

Brešanov pikarski roman Ptice nebeske (1990) zasnovan na motivima istoimene televizijske serije, tematski je vezan za humorističko prikazivanje mentaliteta u dalmatinskoj provinciji i zanimljivih pustolovina glavnog junaka, a u romanu Ispovijedi nekarakternog čovjeka (1996) uobličena je, preko dramatične sudbine glavnog junaka, pune neobičnih preokreta, ambiciozna literarna freska koja predočuje turbulentna povijesna zbivanja na hrvatskom tlu u XX. st. Faustovski su motivi izraženi u romanima Astaroth (2001), Država Božja 2053 (2003) i Vražja utroba (2004). Objavio je i romane Kockanje sa sudbinom (2002), Gorgone (2006), Katedrala (2007), Ništa sveto (2008), Prokletnici (2010) i Sedam stuba do trona (2012). Brešan se s uspjehom okušao i kao filmski i televizijski scenarist (K. Papić, Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj, 1973., Izbavitelj, 1976., Tajna Nikole Tesle, 1980; V. Bulajić, Obećana zemlja, 1986., Donator, 1989; D. Marušić, Ptice nebeske, 1989; V. Brešan, Kako je počeo rat na mome otoku, 1996., Maršal, 1999). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2001.

Citiranje:
Brešan, Ivo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 4. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9432>.