TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Bribirski

ilustracija
BRIBIRSKI KNEZOVI, Bela IV. potvrđuje vlast Bribirskim knezovima u bribirskom kneštvu 1251., Budimpešta, Narodni muzej
ilustracija1ilustracija2

Bribirski, hrvatski velikaški rod, poznatiji pod imenom Šubići. Rodovsko ime isprva im je izgleda bilo Bribirščići (Berberistich, Berberestiti, Broborstici). Šubićima se od prve polovice XIV. st. naziva jedan ogranak roda, a od sredine tog stoljeća svi članovi roda. Osnovica i uporište njihove vlasti od druge polovice XI. st. je Bribirska županija, gdje obnašaju nasljednu čast župana stolujući u Bribiru, ali od XIII. st. širit će se područje njihove vlasti. Na vrhuncu moći početkom XIV. st. pod svojom su vlašću knezovi Bribirski držali najveći dio nekadašnjega Hrvatskoga Kraljevstva te Dalmaciju, Bosnu, Hum i dio Neretvanske Kneževine. Pojedini se članovi roda spominju od druge polovice XI. st. kao bribirski župani i visoki državni dužnosnici (npr. posteljnici, tepčice) na hrvatskom kraljevskom dvoru. Pouzdani rodoslov glavne kneževske grane obitelji moguće je pratiti od sredine XII. st., kada je na njezinu čelu župan Bogdanac (spominje se 1164). Njegov sin i nasljednik, župan Miroslav (spominje se 1180–84), imao je važnu ulogu tijekom kratkotrajne bizantske vladavine u Hrvatskoj te prigodom ponovne uspostave kraljevske vlasti (1180). Njegov brat Grgur spominje se 1201. kao kninski biskup. Početkom XIII. st. član roda Vučina obnašao je položaj trogirskoga kneza i splitskoga načelnika. Miroslavov sin Grgur I. (1184–1234) podupirao je kralja Andriju II. u borbama protiv kneza Domalda pa je zajedno s bratom Stjepanom 1223. nagrađen njegovim zemljama na području od Krke do Zadra, čime je znatno povećan zemljišni posjed roda i podignut njegov ugled. Prvi je glavar roda koji nosi naslov kneza (comes). Grgur je osigurao svoju prevlast unutar roda porazivši i ubivši 1223. svojega rođaka Višena, zvonigradskoga i splitskoga kneza (1221–23). Nakon Grgurove smrti vodstvo roda nakratko je preuzeo njegov brat Stjepan (u. 1238), a potom Stjepanov sin Stjepko (spominje se 1239–74). U njegovo su doba članovi roda držali kneštva u gotovo svim dalmatinskim gradovima, sam Stjepko u Šibeniku i Trogiru; Grgurov sin Marko bio je splitski knez 1237–39. i zadarski načelnik 1243; Stjepkov brat je ninski knez Jakov I. (spominje se 1249–51). Za tatarske provale pomagali su kralja Belu IV., za što su 1251. nagrađeni potvrdom nasljednoga posjeda Bribirske županije. Rod je vrhunac moći dosegnuo pod vodstvom Stjepkovih sinova Pavla I., Jurja I. (oko 1247 – 1303) i Mladina I. (Mladen; oko 1255 – 1304), koji su svoju moć proširili na gotovo cijelu Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Hum te zadobili nasljedni banski položaj u Hrvatskoj i Bosni iskoristivši dinastičke borbe nastale nakon izumrća muške loze dinastije Arpadovića. Slaba kraljevska vlast omogućila im je gotovo položaj vladarske samostalnosti. Juraj I. spominje se od 1267. kao šibenski, od približno 1280. omiški, od 1281. trogirski, od 1291. ninski knez, a od oko 1294. uzima naslov kneza dalmatinskih gradova. Mladin I. spominje se najprije kao načelnik u Trogiru od 1275. i Ninu 1290., potom kao splitski knez 1277–1301., a 1302. brat Pavao postavlja ga za bosanskoga bana. U prvome razdoblju njihove vladavine drugi članovi roda također su obnašali važne dužnosti (Jakovljev sin Ivan bio je trogirski knez 1274–79., njegov brat Radoslav ninski knez oko 1280; Jurša Nikolić kninski župan, kliški kaštelan i šibenski načelnik u 1370-ima). Ban Pavao I. imao je sinove Mladina II., Jurja II. (spominje se 1301–28), Pavla II. (spominje se 1301–46) i Grgura II. (spominje se 1301–72). Mladin II. zadržao je očevu vlast do 1322., kada je poražen zajedničkim djelovanjem nezadovoljnih hrvatskih velikaša predvođenih njegovim bratom Pavlom II., komuna Šibenika i Trogira, Mlečana i kraljevskih postrojbi predvođenih slavonskim banom Ivanom Babonićem. Juraj II. spominje se najprije 1301. kao knez Tropolja, a 1303., naslijedivši strica Mladina I., postaje knezom dalmatinskih gradova. Sukobljavao se s Nelipcem, Mlecima i pobunjenim Splitom 1323., pa je poražen u Tropolju kraj Knina 1324. i zatočen. Njegov brat Pavao II. spominje se od 1301. kao knez Tropolja, od 1305. Trogira i od 1311. Skradina. Nezadovoljan podjelom vlasti s braćom, predvodio je pobunu protiv brata Mladina II. 1322. Nakon Mladinova svrgnuća, vodeći položaj morao je prepustiti bratu Jurju II. Grgur II. bio je tropoljski, šibenski, bužanski i rapski knez. S bratom Mladinom sudjelovao je u vojnom pohodu protiv srpskog kralja Milutina 1318–19., a u događajima 1322. podupirao je brata Pavla II. Tako su Mladinova braća uspjela održati položaj najmoćnijih velikaša u Hrvatskoj i nastaviti borbu protiv kralja, ali nisu uspjela zadržati bansku vlast u Hrvatskoj i Bosni. U tim zbivanjima sudjeluju i potomci Jurja II., Mladin III., Pavao III. (spominje se 1342–56), Deodat (u. 1348) te kćeri Jelena (1338–78., žena Vladislava Kotromanića) i Katarina (žena Ivana Jurišića). Sukob s kraljem završen je nakon smrti Pavla II. 1347. nagodbom njegova najmlađega brata Grgura II., skrbnika Pavlova sina Jurja III., o predaji Ostrovice kralju Ludoviku I. Anžuvincu u zamjenu za Zrin u Slavoniji, čime je utemeljena obitelj knezova Zrinskih. Nakon zamjene Ostrovice te gubitka Klisa i Skradina 1356. članovi roda nisu više bili na važnijim političkim položajima u Hrvatskoj (uz iznimku podbana Jakova u razdoblju građanskoga rata početkom XV. st., te poslije knezova Zrinskih). Tijekom XIV. i XV. st. rod se raspao na nekoliko ogranaka, od kojih su istaknutiji Ugrinići, Markovići, Banići, Obradići (poslije ugarska plemićka obitelj Brebiri Melith) te Krivčići (poslije knezovi Peranski). U tom je razdoblju Bribirom upravljala neformalna oligarhija sastavljena od predstavnika pojedinih ogranaka Šubića. Ni jedna od tih grana nije se uspijevala nametnuti drugima, iako su pojedini njihovi članovi ponekad uspijevali postići veći utjecaj od ostalih. Među njima je 1380-ih istaknutu ulogu imao knez Nikola Ugrinić. Sredinom XIV. st. član roda franjevac Radoslav bio je krbavski biskup (1341–48). Tijekom građanskoga rata potkraj XIV. i početkom XV. st. rod je podupirao kraljicu Mariju i njezina supruga Sigismunda (Žigmunda) Luksemburgovca, pa su 1412. nagrađeni novom potvrdnicom za svoje posjede i prava, a pojedini istaknutiji članovi dobili su darovnicom posjed Pernu. Potkraj XV. st. pod osmanskim pritiskom dolazi do gospodarskoga slabljenja i raseljavanja članova roda iz Bribira, a među članovima roda Melkior Obradić imao je zapaženu ulogu u obrani protiv Osmanlija potkraj XV. i početkom XVI. st., kao vlasnik i zapovjednik utvrde Zečevo. Rod je u vjerskom i kulturnom razvoju Hrvatske imao važnu ulogu kao zaštitnik franjevaca, a materijalni ostatci srednjovjekovnog Bribira svjedoče o visokoj kulturnoj razini i gospodarskoj snazi roda.

Citiranje:
Bribirski. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 22. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9485>.