struka(e):
Brkanović, Ivan
hrvatski skladatelj
Rođen(a): Škaljari, Boka kotorska, 27. XII. 1906.
Umr(la)o: Zagreb, 20. II. 1987.
ilustracija
BRKANOVIĆ, Ivan

Brkanović, Ivan, hrvatski skladatelj (Škaljari, Boka kotorska, 27. XII. 1906Zagreb, 20. II. 1987). Svoje razmjerno kasno započeto glazbeno školovanje završio je studijem kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1931–35), kod B. Berse i F. Lhotke, te kratkim usavršavanjem na Schola cantorum u Parizu (1939). Po povratku u Zagreb djelovao je kao nastavnik glazbeno-teoretskih predmeta na srednjim školama. Godine 1951–54. bio je operni dramaturg HNK u Zagrebu, 1954–57. direktor Zagrebačke filharmonije. Od 1957. do umirovljenja 1961. predavao kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, nakon toga se vraća u Zagreb i posvećuje isključivo stvaralačkomu radu. Između 1932–41. aktivan je i kao glazbeni kritičar i publicist.

Brkanovićev je osebujni glazbeni jezik ukorijenjen u oskudnom i oporom zvukovlju njegova rodnoga kraja, koji i bez izravnih asocijacija svojom arhetipskom snagom utječe ne samo na detalje Brkanovićeva skladateljskog postupka, nego i na njegova globalna rješenja na planu forme i dramaturgije. U osobitoj mjeri to odaje njegova smiona, slobodno-disonantna akordika koja zamućuje u osnovi kasnoromantička ishodišta njegova harmonijskog jezika, te gusta, iz malih i jednostavnih motiva izrasla polifonija. Brkanovićev izraziti smisao za dramatsko prožimlje i njegov instrumentalni, osobito simfonijski opus (tragično intonirana Druga simfonija), za razliku od komornih djela pretežno neobaroknih značajki, te posebno njegovo oratorijsko i scensko stvaralaštvo. Rani Triptihon, svojevrsni rekvijem kao pučki posmrtni obred, paradigmatičan je i po temi za sveukupno Brkanovićevo stvaralaštvo, kojim dominira ideja žrtve. U ekspresionistički realističnoj operi Ekvinocij (1945., praizvedba 1950) i u kasnijem oratoriju Stabat mater protkanom arhaizmima, te u većini Brkanovićevih glazbeno-scenskih ostvarenja (Zlato Zadra; Heloti; Hod po mukah Ambroza Matije Gupca, zvanog Beg) karakteristična je statična monumentalnost, te dramaturgija forme, koja u sklopu svoje duboke povezanosti s književnim tekstom podjednako korespondira s oratorijskim kao i s opernim konceptom. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1974).

Citiranje:

Brkanović, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/brkanovic-ivan>.