struka(e):

Antikrist (grčki Ἀντίχρıστος: protu-Krist), prema biblijskoj i starokršćanskoj predaji, protivnik Krista koji će se kao »čovjek bezakonja« pojaviti neposredno prije Sudnjega dana i u ime Sotone ujediniti sve neprijatelje Crkve u borbi protiv nje, ali će ga Krist nadvladati. Izvor pojma neki vide u perzijskome i babilonskome mitu o borbi titana u kojoj se božanstvo bori protiv svojih neprijatelja. U Starome zavjetu pojavljuje se kod proroka kao bezbožna moć koja želi uništiti Izrael i Jahvu (kod Ezekijela u personifikaciji Goga i Magoga), kod Danijela je četvrto svjetsko kraljevstvo, a kod Ezre i u rabinskoj teologiji aludira na opasnost od Rimskoga Carstva. U Pavlovim poslanicama Antikrist je najčešće osoba preko koje djeluje Sotona. U Ivanovim poslanicama i drugim novozavjetnim tekstovima Antikrist je svaki protivnik Krista i progonitelj Crkve; najčešće je aluzija na hereze u prvoj Crkvi, dakle shvaćen je kolektivno. U Apokalipsi je prikazan kao strašna zvijer koju će Krist uništiti na Sudnji dan. U ranome kršćanstvu Antikrist se često odnosi na pojedine rimske careve koji progone kršćanstvo, ili pak ima mitološko značenje (vječna borba Boga protiv kaosa). U kasnijoj kršćanskoj teologiji odnosi se na pojedinoga čovjeka ili na ideje i sveukupne bezbožne snage protivne Crkvi. Tako se Antikristom nazivaju Muhamed i općenito Turci, Fridrik I. Barbarossa i drugi carevi u borbi protiv papinstva, ruski car Petar Veliki, Napoleon ili sudionici Francuske revolucije, Hitler, Staljin, Josip Broz i dr. Za bogumile, Husa, Wyclifa, Luthera i druge reformatore antikrist je papa ili općenito papinstvo. Posebno često u tom smislu upotrebljava pojam Matija Vlačić Ilirik u svojim djelima Katalog svjedoka istine (1556) i Magdeburške centurije (1559–74). Očekivanje Antikrista i Sudnjega dana uzbuđivalo je maštu srednjovjekovnih ljudi uoči 1000. godine (hilijasti). Antikrist je česta tema srednjovjekovnih pisaca i teologa, npr. Knjiga o Antikristu (oko 954) Adsa iz Toula, Skazanje o Antikristu (oko 1160), anonimna drama nastala u Bavarskoj, i dr. Zamisao o Antikristu bila je vrlo aktualna u političko-crkvenim borbama između papinstva i careva u XII. i XIII. st. u kojima su jedni druge nazivali tim imenom. U pučkome praznovjerju Antikrist je uzrok ili izvor epidemija, ratova, revolucija, reformi, a upotrebljava se i danas, npr. za konzervativne vjernike Antikrist je bio papa Ivan XXIII.

Citiranje:

Antikrist. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/antikrist>.