Biafra, nekadašnja samoproglašena republika (1967–70) u jugoistočnom dijelu Nigerije, između rijeke Nigera, morske obale i granice s Kamerunom, nastanjenom pretežito narodom Ibo, a u kojem su i glavna nigerijska rudna nalazišta (na području ranije nigerijske federalne jedinice Istočne oblasti). Dva vojna udara tijekom 1966. pojačala su napetosti između glavnih nigerijskih naroda, a na sjeveru je došlo do progona pripadnika naroda Ibo. Nakon neuspjeha pregovora o državnom preustrojstvu, u svibnju 1967. pukovnik Chukwuemeke Odumegwu Ojukwuo, vojni guverner Istočne oblasti, naseljene pretežito narodom Ibo, jednostrano je proglasio odcjepljenje te oblasti i uspostavu neovisne republike Biafre. Pošto je u srpnju federalna nigerijska vojska napala područje Biafre, izbio je građanski rat. Vojne snage Biafre su se isprva oduprle te u kolovozu u vlastitoj ofenzivi osvojile privremeno i dijelove izvan nekadašnje Istočne oblasti. Iako su u listopadu 1967. nigerijske trupe osvojile Enugu, dotadašnje sjedište Biafre, a do kraja godine i područje uz granicu s Kamerunom njihovo daljnje napredovanje je zaustavljeno. Tek pošto je u svibnju 1968. znatno naoružanija nigerijska vojska zauzela Port Harcourt, a potom i cijelo obalno područje Biafre (čime je ona potpuno opkoljena), postalo je vjerojatnije da će secesija Biafre završiti neuspjehom iako se rat nastavio zahvaljujući snažnom otporu biafranskih trupa koje su potkraj 1968. odbacile nigerijsku ofenzivu, a sredinom 1969. pokrenule i protuofenzive. Potkraj te godine nigerijske snage uspjele su podijeliti Biafru na dva dijela te su u posljednjoj ofenzivi u siječnju 1970. porazile preostale biafranske snage. Rat je bio među prvim vojnim sukobima (uz Vijetnamski rat) o kojem su masovni mediji globalno izvještavali. U pozadini sukoba odražavali su se i suprotstavljeni interesi niza država: Nigeriju su otvoreno naoružavali Velika Britanija, Sovjetski Savez i Egipat, a podržale su je i mnoge afričke zemlje (poput Etiopije i Demokratske Republike Kongo), dočim su glavni pobornici Biafre bili Francuska, Portugal, Kina, prikrivenije Izrael i Južnoafrička Republika (iako ju nisu službeno priznale) te nekoliko afričkih zemalja koje su s Biafrom uspostavile diplomatske odnose (Gabon, Obala Bjelokosti, Tanzanija i Zambija). SAD je pak ostao neutralan. Tijekom sukoba izbila je humanitarna kriza ogromnih razmjera, uz poginule u oružanim borbama (50 do 100 tisuća), od gladi je umrlo gotovo milijun ljudi, a prema nekim izvorima i do dva milijuna (što je izazvalo i optužbe da je Nigerija planski blokadom Biafre vodila politiku izgladnjivanja i posljedično uništenja Iboa) pa je iskustvo humanitarnih akcija pomoći Biafri potaklo osnutak Liječnika bez granica, a slike izgladnjelih, napose djece, stekle su u zapadnim društvima status simbola afričkih nedaća općenito te aktualizirale pitanje javnog angažmana (u Hrvatskoj je odjek krize bio razvidan kod angažiranih umjetnika koji su osnovali skupinu nazvanu Biafra). Prema vrijedećem upravnom ustroju Nigerije područje nekadašnje Biafre danas je u sastavu 12 nigerijskih saveznih država. S obnovom demokracije u Nigeriji potkraj 1990-ih na tom području osnovan je mirovni Pokret za obnovu suverene Biafre, a od 2010-ih djeluju i pojedine paravojne snage koje se upuštaju u povremene gerilske akcije protiv nigerijske vojske s ciljem obnove neovisne Biafre.
