struka(e): | |
ilustracija
BJELORUSI, barokni oltar isusovačke crkve u Grodnom, XVIII. st.
ilustracija
BJELORUSI, crkva sv. Nikole u Brestu, XIX. st.
ilustracija
BJELORUSI, Gradska vijećnica u Vitebsku
ilustracija
BJELORUSI, Marc Chagall, Iznad grada, 1915.
ilustracija
BJELORUSI, Palača kulture u Minsku

Bjelorusi, istočnoslavenski narod; oko 10,4 milijuna pripadnika, pretežito u Bjelorusiji (oko 8 milijuna) te u Rusiji (1,2 milijuna), Ukrajini (0,4 milijuna), Kazahstanu (0,2 milijuna), Poljskoj (0,2 milijuna) i Litvi; bjeloruske iseljeničke zajednice nalaze se u SAD-u i Kanadi. Bjelorusi su potomci slavenskih plemena koja su se na prostoru današnje Bjelorusije počela naseljivati već od II. st. i osobito od VI–VIII. st. te asimilirala zatečena baltička plemena. Glavna plemena od kojih su stapanjem nastali Bjelorusi bila su Dragoviči, Radimiči te dio Kriviča. Prema jednome, nedokazanom tumačenju, Bjelorusi su dobili ime po svojoj bijeloj ili sivoj gornjoj odjeći od gruba sukna. Prema drugome, ime se izvodi iz staroruskoga izraza bjelyj: slobodan od davanja (misli se na danak Tatarima, koji Bjelorusi nisu davali kao ostali istočni Slaveni, jer ih Tatari, zahvaljujući nedostupnomu prostoru, nikad nisu pokorili). Istočni Bjelorusi pod snažnim su utjecajem ruske kulture te su pripadnici Ruske pravoslavne crkve. Zapadni pak Bjelorusi pod nešto su većim utjecajem Poljaka; među njima je određen udio rimokatolika. Autokefalna Bjeloruska pravoslavna crkva postoji jedino među bjeloruskim prekomorskim iseljeništvom. Nakon osamostaljenja Bjelorusije obnovljena je Grkokatolička crkva (uglavnom Ukrajinci). U Bjelorusiji ima također evangelika, baptista i židova. Iako najmanji od triju istočnoslavenskih naroda, Bjelorusi su očuvali najviše starine u životu i kulturi sela. Tomu je pridonio smještaj u razmjerno izoliranom i nedostupnom području Polesja.

Povijest

Povijest  → bjelorusija, povijest

Jezik

Bjeloruski jezik (белapyскaя мовa) pripada istočnoslavenskoj skupini, a njime govori oko 10,4 milijuna govornika pretežno u Bjelorusiji te u Rusiji, Ukrajini i Poljskoj. Na krajnjem se jugozapadu današnje Bjelorusije izdvaja nevelika skupina govora Polesja (s fonemom i na mjestu jata). Ostali se bjeloruski govori prepoznatljivo grupiraju u dva osnovna narječja: sjeveroistočno i jugozapadno. Kao svojevrsna mješavina tih dvaju, poslije je nastalo i srednjobjelorusko narječje (s fonemom e/(a) na mjestu jata, uz umekšanost prethodnog suglasnika), na području kojega je prijestolnica Minsk, a koje i čini osnovu bjeloruskoga standardnog jezika. Pisani spomenici s bjeloruskim značajkama od XIII. st., uspon u razdoblju XIV–XVI. st. (u Velikoj kneževini Litvi bjeloruska varijanta književnog jezika – sa starocrkvenoslavenskim, s ukrajinskim i ruskim značajkama – službeni je jezik; u XVI. st. tiskanje knjiga u Pragu, Vilnu, a i na području Bjelorusije), zatim 1569. Lublinska unija, zastoj, velik utjecaj poljskoga, zatim ruskoga, pa snažno buđenje u XIX. st. (tekstovi se pišu ćirilicom i latinicom – poljskom grafijom), kada se i oblikuje suvremeni bjeloruski standardni jezik, blizak i ruskomu i ukrajinskomu. Ima: 5 samoglasničkih fonema (a, e, i, o, u), 39 suglasničkih (pri čemu: 11 parova po zvučnosti-bezvučnosti, 13 po tvrdoći-mekoći). Danas se upotrebljava samo ćirilica (bez slova и, щ, ъ, sa slovom i, s posebno uvedenim slovom ў), a grafijsko je sredstvo i apostrof. Pravopis se zasniva na dva principa: fonemskom (pisanje samoglasnika) i morfemskom (pisanje suglasnika). Ističu se: akanje/jakanje (na mjestu se nenaglašenih o, e iza tvrdih suglasnika, u svim položajima, i iza mekih, u prvom prednaglasnom slogu, ostvaruje a: кол кaлы́, шзpсць шapсцяны́; вéцеp вятpы́; вëсны вяснá; літapaтypa, фaнетыкa); cekanje/dzekanje (afrikate na mjestu starih t, d: ціхa, дзеці); fonem ў (bilabijalni neslogotvorni //): koji u određenim položajima nastaje od samoglasničkog fonema u (ëн yстaў янa ўстaлa), od fonema l (ëн yстaў янa ўстaлa, ішоў іщлa) i od fonema v (гaлaвá гaлóўкa, чóвен чaўны́); kao poseban suglasnički fonem u drugome dijelu refleksa bivšega slogotvornoga  (воўк, поўны, чóвен чaўны́); tjesnačni faringalni ili velarni /γ/ < g; produženi suglasnici kao posljedica jotacije (зелле, свіння); nemogućnost ostvarenja na kraju riječi/iskaza zvučnih šumnjaka; proteze – najčešće v, g, j (вóкa, гз´ты, ëн); sprijeda dodavanje i skupovima kao u riječima: іpвáць, іpдзéць, іMглá; istočnoslavensko punoglasje (δapaдá, гópaд); upitne zamjenice za živo, neživo: хто, што; u nominativu plurala svih imenica nastavak ы/i (aзеpы, пaлі, кaні); u sklanjanju imenica muškog i ženskog roda (na -a) promjena /k, γ, x/ →  c, z, s (лyг нa лyзе, Myкa нa Myцз); u genitivu plurala i u imenicama ženskog roda nastavak prema -ov/-ev (яδлыкaў, фaδpыкaў); nastavak pridjeva u nominativu singulara muškog roda ы/і (цвëpды, сіні).

Književnost

Bjeloruska se pismenost formirala u sklopu pismenosti Kijevske Rusije X–XI. st. na osnovi smolensko-polockoga dijalekta. Ljetopis XIII. st. već sadržava fonetske i leksičke elemente bjeloruskoga jezika. U XIV. st. bjeloruski jezik postaje službeni jezik Velike kneževine Litve i na njemu se do XVII. st. stvaraju ljetopisi (»Litovskaja metrika«, »Ljetopis Avraamki«), ostala crkvena i svjetovna djela. Od XVI. st. počinje polonizacija, a od XVIII. st. – nakon ujedinjenja Bjelorusije s Rusijom – i rusifikacija bjeloruske književnosti. Zbog progona bjeloruskoga jezika književna se djela sve do polovice XIX. st. šire kao rukopisi. Sredinom XIX. st. pojavljuju se prva prozna i dramska djela prožeta jakim nacionalnim idejama: ističe se dramski pisac Vincênt Dunin-Marcinkevič (1807–84), koji oslikava život bjeloruskog sela u duhu realizma (drame »Svatovi« i »Pinski šljahtići«). U 1890-ima, u jeku oživljavanja književnosti nakon zabrane bjeloruskoga jezika zbog sudjelovanja Bjelorusa u seljačkom ustanku 1863., u Bjelorusiji i Litvi javljaju se pjesnici demokratskog usmjerenja. U djelima najznačajnijih – Francišaka Bagušêviča (1840–1900), autora »Bjeloruske frule«, i Janke Lučyne (1851–99), autora zbirke »Snop«, prevladavaju teme prosvjeda protiv tlačenja seljaka. Početkom XX. st. obilježen je stvaralaštvom Janke Kupale (1882–1942) i Jakuba Kolasa (1882–1956). Djela J. Kupale »Bondarovna«, »Razoreno gnijezdo« i J. Kolasa »Tužne pjesme«, »Dar Njemana« bogatstvom ideja i likova označila su najveći domet bjeloruske književnosti i utjecala na potonje pisce. Nakon Listopadske revolucije dio bjeloruskih književnika – J. Kolas, J. Kupala, Ciška Gartny (1887–1937), Zmitrok Bjadulja (1886–1941) prihvaća načela novoga poretka. Tema su većine djela tih pisaca revolucija i građanski rat. Zahvaljujući djelima Ales’a Gurla (1892–1938) i Maksima Bagdanoviča (1891–1917) bjeloruska se književnost obogatila novim žanrovima i formama. Utemeljuju se i savezi književnika – Uzvisina (Uzvyšša) i Plamen (Polymja). Nakon pripajanja i Zapadne Bjelorusije 1939., bjeloruska se književnost popunila djelima Valjancina Taŭlaja (1914–47), Maksima Tanka (1912–95) i dr. Nakon II. svjetskog rata djeluju pisci i pjesnici Ivan Šamjakin (1921–2004), Ivan Melež, Pjatrus’ Broŭka (1905–80) i dr. Osnovna tematika književnosti toga doba bile su ljudske sudbine tijekom ratnih zbivanja i poslijeratne obnove Bjelorusije. U novije doba bjeloruska je književnost doživjela vrhunac u romanima s ratnom tematikom Vasil’a Bykaŭa (1924–80) »Obelisk« i »Sotnikov« i Ales’a Adamoviča (1927–94) »Rat pod krovovima«, a Svjatlana Aleksievič (1948), autorica nefikcionalne proze, nastale na temelju razgovora sa svjedocima zbivanja, o Bjelorusiji u doba SSSR-a i nakon njegova raspada, o II. svjetskom ratu, posljedicama nuklearne katastrofe u Černobilju i ratu SSSR-a u Afganistanu, dobila je 2015. Nobelovu nagradu za književnost.

Likovne umjetnosti

Iz neolitika su ostatci sojenica, ornamentirana keramika i kamene statuete, a iz brončanog doba metalni nakit i sitna kamena plastika. Najstarija je crkva sv. Sofija iz XI. st. u Polocku (u XVIII. st. barokizirana), u XII/XIII. st. razvija se bjeloruska romanika (Sv. Boris i Gleb u Kaloži). Različiti katolički redovi podižu bogato urešene barokne crkve (Grodno, Nesviž); istodobno se grade skromnije drvene crkve (Žirovice) i sinagoge (Grodno). Krajem XVIII. i početkom XIX. st. gradovi se planiraju u skladu s načelima ruskoga klasicističkog urbanizma (Minsk, Polock, Vitebsk, Orša, Gomelj); u XX. st. izrađuje se urbanistički plan Minska; javne i stambene zgrade modificiranih su klasicističkih oblika. U arhitekturi nakon II. svjetskoga rata ističe se monumentalna glavna ulica u Minsku (M. Parusnikov); 1970-ih godina u arhitekturu javnih građevina unose se elementi narodnoga graditeljstva (Centralna pošta V. Korala). Srednjovjekovno slikarstvo preuzima bizantske sheme. Bogato su iluminirane srednjovjekovne rukopisne knjige (»Oršansko evanđelje«, XII/XIII. st.; »Mstiško evanđelje«, XIV. st.; »Šereševsko evanđelje«, XV. st.). Među renesansnim majstorima izdvaja se drvorezbar F. Skaryna (151–719. izdaje 22 knjige »Staroga zavjeta«), a u XVII. st. slikar ikona P. Jevsejevič; poč. XVIII. st. drvoreze rade F. Angilejko i V. M. Voščanka. Najraniji su tip portreta (XVII. st.) tzv. parsune, koje prikazuju osnivače katoličkih crkava; skupne portrete izrađuje F. A. Tulov (XVIII/XIX st.). Među slikarima XIX. st. ističu se V. Vanjkovič, J. Hrucki (mrtve prirode, žanr-prizori), J. Demel (napoleonski ratovi), K. Ruseckas (pastoralni prizori), A. Horauski (krajolik). Na prijelazu iz XIX. u XX. st. djeluju V. Bialynicki-Birula, J. Pen (žanr-prizori, krajolici). God. 1919–22. Vitebsk postaje središtem avangardne umjetnosti (M. Chagall, K. Maljevič, E. Lissitzky, V. Jermolajeva), tiska se časopis Iskusstvo, osniva se Akademija na kojoj se nakon odlaska K. Maljeviča (1923) zastupa socijalistički realizam. Nakon 1980. počinju se izlagati apstraktna djela. – Kiparstvo srednjega vijeka karakterizira drvorezbarstvo (ikonostasi i carske dveri u Voroniloviču i u Grodnome). Barok se javlja u djelima K. Krupoviča i S. A. I. Polubesa. U XIX. st. u duhu klasicizma radi J. Astroŭski a na način romantizma T. Dmahoŭski; na prijelazu iz XIX. u XX. st. u duhu simbolizma radi K. Zmierhrodski, a u secesiji V. Bubnoŭski. Predstavnici socijalist. realizma bili su: A. Brazer, M. Ciehanoŭski, A. Hrube, A. Hlebaŭ i dr.

Glazba

Bjeloruska glazba razvijala se u bliskom doticaju s glazbama susjednih slavenskih naroda Rusa i Ukrajinaca, a karakterizira ju suprotstavljanje asimilacijskim procesima i očuvanje arhaičnih značajki. Raznovrsne žanrove folklorne glazbe, koja je sve do XX. st. jedini oblik bjeloruske glazbene kulture, moguće je razvrstati u tri razdoblja. Za prvo, najstarije razdoblje, koje traje do XVI. st., karakteristični su melodijski obrasci sastavljeni iz triju tonova u opsegu terce, etalonnïye napevï, na koje su se pjevali različiti tekstovi. Obredna funkcija pjesama uvjetovala je i ograničavala prigode za njihovo izvođenje. Nositeljice glazbenog izričaja bile su uglavnom žene. Drugo razdoblje traje od XVI. do XIX. st. Javljaju se melodije većeg opsega (npr. oktava u baladama), a njihovo izvođenje nije više uvjetovano obrednom funkcijom. Uz ženske, lirske pjesme, pojavljuju se i karakteristični muški žanrovi, kao npr. primak, a potkraj toga razdoblja prihvaća se dijatonsko višeglasno pjevanje od susjednih Rusa i Ukrajinaca. Treće razdoblje obuhvaća XX. st. U njem se postupno iskristalizirala razdioba modernih bjeloruskih pjesama na tradicijske lirske pjesme, nove himničke pjesme i recitativne pjesme sa suvremenom tematikom (častuška).

Za svako od opisanih razdoblja karakteristična su pojedina glazbala. U najstarijem razdoblju dominirali su pastirska trublja, flauta dudka, klarinetska svirala s rogom žalejka, gudaće glazbalo tipa lutnje gudok, psalterij gusli i tamburin boben. U drugom su razdoblju dominirali gajde duda, cimbal tsimbali i organistrum lera. U XVII. st. pridružila im se violina, u XVIII. st. balalajka, a u XIX. st. harmonika. Za treće razdoblje karakteristični su harmonika dugmetara bajan te moderna glazbala kao što su glasovir i gitara. Glazbu za ples u karakterističnoj kružnoj formaciji, khorovodï, najčešće izvodi trio, troista muzïka, u sastavu: violina, cimbal ili harmonika i bubanj.

Konzervatorij u Minsku osnovan je 1932., kazalište za operne i baletne predstave 1933., a filharmonija 1937. Nakon začetnika bjeloruske umjetničke glazbe (N. Aladov, Čurkin), na opernom području istaknuli su se skladatelji A. V. Bogatirjov, D. Lukas, G. Pukst i E. Tikocki, a na baletnome E. Glebov, M. Krošner i G. Vagner.

Film

Film se razvija nakon Listopadske revolucije, a proizvodnja dokumentarnih filmova počinje 1925; prvi igrani film realiziran je 1927., najistaknutiji redatelj u nijemom razdoblju bio je J. Tarič. Unapređenju proizvodnje najviše pridonosi osnivanje studija Sovetskaja Belarus (1928). Prevladavaju teme iz bjeloruske povijesti, revolucije i socijalističkog preobražaja društva, te adaptacije književnih djela. Od 1970. učestalije su teme iz suvremenoga života. Najplodniji redatelji: I. M. Dobroljubov, V. A. Nikiforov, B. M. Stepanov i V. I. Turov.

Citiranje:

Bjelorusi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/bjelorusi>.