struka(e): |
ilustracija
FENIČANI, fenička kolonizacija
ilustracija
FENIČANI, fenički brodovi prevoze drva, Khorsabad, VIII. st. pr. Kr.
ilustracija
FENIČANI, kip boga Baala, 1900. pr. Kr., Pariz, Louvre
ilustracija
FENIČANI, korice obrednog noža iz Biblosa, 1800. pr. Kr., Bejrut, Nacionalni muzej
ilustracija
FENIČANI, obredni nož iz Biblosa, 1800. pr. Kr., Bejrut, Nacionalni muzej

Feničani, semitski narod naseljen u Feniciji, koja je u antičko doba bila naziv za područje današnjega Libanona i susjednih dijelova Sirije i Izraela, između Latakije na sjeveru i Akka na jugu. Sebe su nazivali Kanaancima, Grci ih spominju kao Feničane (Φοίνıϰες, Phoínikes), prema egipatskom Fenkhw, a u Bibliji dolaze pod imenom Sidonci ili Tirci. Oko 3000. pr. Kr. došli su iz pradomovine oko Crvenoga mora kao poljodjelci, ali su ubrzo postali ribari, pomorci i trgovci. Premda je već prije njihove pojave u povijesti bilo razvijeno pomorstvo na Sredozemlju, i premda su Feničani od Egipćana i Krećana preuzeli mnoga korisna iskustva u pomorstvu, ipak su oni prvi narod koji je sustavnom i organiziranom pomorskom djelatnošću zahvatio cijelo područje Sredozemnoga mora. Kako su uz to živjeli na geografskom čvorištu, gdje su se stjecali politički i kulturni utjecaji Mezopotamije, Egipta i Krete i kuda je prolazio važan trgovački put, koji je iz Egipta išao obalom na Kadeš u Siriji, a odande preko Alepa na Karkemiš na Eufratu, i na njemu se počela razvijati trgovina većih razmjera. Takva zemljišna konfiguracija uvjetovala je i razvoj malih gradova-država, vojnički slabih i politički nesigurnih, ali trgovački jakih. Prvi poznati grad bio je Gubla (Gebal, danas Džubejl), poznatiji kao Biblos. Ostali važniji gradovi bili su Arad (danas Arwad), Sidon (danas Sajda) i Tir (danas Sur). Već u III. st. pr. Kr. Biblos je trgovao s Egiptom, a poslije i s egejskim otocima. Veze s Egiptom dovele su do uspostave slabog egipatskog suvereniteta u Feniciji, koji je u XVIII. st. pr. Kr. prekinula invazija Hiksa. Obnovljenu egipatsku vlast uzdrmao je u XIV. st. pr. Kr. napadaj Hetita. Njihovu su vlast priznali Arad, Simira i Sidon, dok su se oprli Biblos i Tir. Egipatsku je vlast obnovio Ramses II.; nakon egipatskog povlačenja iz Sirije, Fenicija je između 1200. i IX. st. pr. Kr. uživala samostalnost, a njezina povijest toga doba uglavnom je povijest dominantnoga Tira. Ograničeni utjecajem snažne trgovačke klase, tirski vladari Hiram (oko 969. do 936. pr. Kr.), saveznik Salomonov, Itobaal ili Ethbaal (oko 887. do 855. pr. Kr.) i Pigmalion (oko 831. do 785. pr. Kr.) jačali su tirsku prevlast i kolonizaciju, u kojoj je do tada prednjačio Sidon. Prevlast Tira oslabjela je zbog porasta asirske moći te grčkoga trgovanja i kolonizacije. Već u polovici IX. st. pr. Kr. fenički gradovi plaćali su tribut Asiriji. Tiglatpileser III. prisilio je 734. pr. Kr. Biblos, Arad i Tir da mu plate danak, a Salmanasar V. napao je feničkoga vladara Elulaja ili Lulija (oko 725. do 690. pr. Kr.). Elulaj se poslije pridružio protuasirskomu savezu Palestine, Egipta i Etiopije, ali kada je savez 701. pr. Kr. bio poražen, Feničani su priznali asirsku vlast. Fenički se gradovi ipak nisu smirili, pa su Asirci 677. pr. Kr. porušili buntovni Sidon i više puta uzalud opsjedali Tir. Nakon sloma asirske vlasti, Feničani su došli pod kratkotrajnu egipatsku vlast, a zatim pod vlast novobabilonske države (605. do 539. pr. Kr.). Protiv nove vlasti pobunio se tirski vladar Itobaal II., ali je Nebukadnezar II. Veliki, nakon opsade od 585. do 573. pr. Kr., zauzeo Tir. Fenicija je 538. pr. Kr. postala perzijska satrapija, dok se na zapadu osamostalila Kartaga. Protiv perzijske vlasti pobunio se 351. pr. Kr. Sidon, ali je pobunu ugušio Artakserkso III. Perzijsku vlast zamijenila je 333. pr. Kr. makedonska. Svi fenički gradovi predali su se Aleksandru III. Velikom, osim Tira, koji je zauzet 332. pr. Kr. Poslije su Feničani bili pod Seleukidima i Ptolemejevićima, dok nisu 64. pr. Kr. došli pod Rim.

Feničani su bili poznati pomorci (oplovili su Afriku), a njihovo brodovlje i posade bili su potrebni svim velesilama starog Istoka. Utemeljili su niz kolonija na Cipru, Malti, Siciliji, Sardiniji, Balearima, u Španjolskoj (Cádiz i Málaga) i sjevernoj Africi (Utika, Kartaga 814. pr. Kr.). Bili su poznati bojadisari purpurnih tkanina, vješti prerađivači kovina i proizvođači stakla. – Uz njihovo ime vezuje se širenje alfabeta. Fenička umjetnost bila je pod utjecajem susjednih zemalja. – Feničani su svoju religiju vezivali uz prirodne sile i procese. Bolje su poznati kultovi pojedinih gradova (kult zaštitnika grada, boginje majke, bogova vegetacije i dr.; → astarta; baal; melkart). Uz Astartin kult bila je vezana hramska prostitucija; bogovima su Feničani prigodom kultnih čina znali prinositi i ljudske žrtve.

Jezik

Fenički jezik pripada skupini sjeverozapadnih semitskih jezika afro-azijske porodice; srodan je s s hebrejskim, ugaritskim i moapskim (→ kanaanski jezici). Bio je govorni jezik Fenicije. Najstariji tekst potječe iz XI. st. pr. Kr. s Ahiramova nadgrobnog spomenika, a posljednji iz I. st. pr. Kr. kada je fenički već bio potisnut od aramejskoga jezika. No fenički su natpisi kratki i stereotipni, a od njihove se književnosti gotovo ništa nije očuvalo. Računa se da je kao jezik sporazumijevanja većih zajednica nestao u Aziji u II. st. pr. Kr., a u sjevernoj Africi u IV. st. Proširio se u mnogim feničkim kolonijama, poglavito u Kartagi (punski jezik). Feničkih riječi ima i u grčkom i u latinskom jeziku. Obilježen je mnogim guturalnim i emfatičnim glasovima. Gramatika i sintaksa vrlo je slična hebrejskoj gramatici i sintaksi. Riječi, imenice i glagoli, sastavljene su od tri suglasnika (mlk: kralj), deklinacija poznaje četiri padeža, jedninu i množinu te dual, genitiv pravi supostavljanjem dviju imenica (status constructus). Glagol se spreže kroz nekoliko glagolskih formi ili oblika u kojima dobiva različita značenja. Od glagolskih vremena poznaje samo perfekt i imperfekt (kohortativ, jusiv), odn. svršeno i nesvršeno vrijeme, ili točnije aspekt.

Pismo

Semitsko linearno pismo razvilo se iz protokanaanskog pisma (XV. st. pr. Kr.) u Feniciji kao pismo feničkoga jezika; u XII. st. pr. Kr. dobilo je svoj završni linearni oblik. Imalo je 22 slova, suglasnika. Bilo je uzorom mnogim drugim pismima (aramejsko, arapsko, sirsko). Od feničkoga pisma slova su preuzeli Grci, a od Grka i drugi europski narodi. Piše se s desna na lijevo. Pisali su samo suglasnike. Stožerne samoglasnike a, i, u pisali su pokatkad suglasnicima alef, jod i vau. Tim pismom napisan je natpis na Ahiramovu sarkofagu (XI. st. pr. Kr.), pronađenu u Biblosu (Libanon). Pismo se širilo po svim feničkim kolonijama po Sredozemlju (Cipar) i na sjevernoj afričkoj obali (Kartaga). Feničko pismo u Feniciji se prestalo rabiti u I. st. pr. Kr., a istisnulo ga je aramejsko pismo, no u feničkim kolonijama ono se rabilo još do II. st. kada ga je sasvim zamijenilo grčko pismo.

Citiranje:

Feničani. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/fenicani>.