struka(e):

Gučetić, dubrovačka plemićka obitelj. Prema rodoslovlju dominikanca Ambroza Gučetića, vodi podrijetlo od roda Pecorario, odn. Pecurario (Ovčarević), čiji se jedan član doselio u Dubrovnik iz Zahumlja. Njegovi su potomci potkraj XIII. st. uzeli prezime Gozze (Gučetić). Povijest obitelji može se pouzdano pratiti od Ivana Pecorarija (u. 1281). Njegov je sin Pasko (spominje se 1278–91) uspješno poslovao s Kotorom i srpskom državom, a unuk Petar (spominje se 1319–49) kao općinski sindik putovao je u Carigrad, Smirnu i osmanske krajeve radi nabavke žita. Snagu obitelji dalo je potomstvo Klementa Pecorarija (spominje se 1278–1304). Marin Klementov (spominje se 1282–1319) istaknuo se kao trgovac s Carigradom, Aleksandrijom i Levantom, a njegovi sinovi Klement (spominje se 1312–45) i Pasko (spominje se 1310–52) težište svoje djelatnosti prenijeli su posebice u srpske krajeve. Pasko, zakupnik srpskih carina, imenovan je prvim stalnim dubrovačkim konzulom na srpskom dvoru (1325), započeo je pregovore za dobivanje poluotoka Pelješca (1327). Njegov brat Klement, također zakupnik srpskih carina, obnašao je javne službe u gradu, završio pregovore sa srpskim dvorom za stjecanje poluotoka Pelješca. Uspješnu gospodarsku i političku djelatnost nastavili su Klementovi sinovi Marin i trgovac Vito (spominje se 1344–83), koji je 1356. sklopio ugovor s bosanskim banom Tvrtkom i njegovom majkom Jelenom o zakupu trgovine na trgu Drijeva, 1375. putovao u diplomatskoj misiji bosanskom banu, a za mletačko-genovskoga rata bio je biran za kneza 1379. i 1382. U drugoj polovici XIV. st. Marinov sin Klement (Dragoe) (spominje se 1363–96) istaknuo se u javnom životu grada i vođenjem pregovora na bosanskom dvoru 1382–83. oko obustave trgovine solju u Novome te diplomatskim misijama kralju Sigismundu 1395. i bosanskom kralju Dabiši 1396. u svezi s nastojanjem Dubrovčana da dođu u posjed Konavala. Zajedno s braćom Rafaelom, Alojzijem, Nikolom i Ivanom, od 1392. kroz osam godina bio je zakupnik carine u Srebrenici i Kamenici i trgovac bosanskim olovom, koje je izvozio u Dubrovnik, a u Bosnu uvozio sol i tkanine. Njihov brat Frederik (spominje se 1379–92) bio je svećenik, studirao u Padovi (1379–81), potom bio kanonik u Dubrovniku. Njihovi su potomci u XV. st. činili najveći dio roda Gučetića i imali veliku ulogu u javnom životu i politici Dubrovnika, a osobito kao trgovci; u prvoj polovici XVI. st. istaknuo se trgovac i diplomat Serafin. Posebna loza Gučetića de Pustierna potjecala je od Nikolina sina Marina (spominje se 1329–48), a od Marinova nezakonitog sina Martola (spominje se 1348–94) pučanska grana obitelji. Lozu Gučetića de Pustierna nastavili su Marinovi zakoniti sinovi Nikša i Šimun (spominju se 1365–1413), a njihovi su potomci oko 1450. imali devet članova Velikoga vijeća i stalno bili prisutni u diplomatskoj službi: Juraj, napisao 1574. prvo šifrirano pismo u dubrovačkoj diplomatskoj praksi; Džore, diplomatski predstavnik Dubrovačke Republike u pape Klementa VIII.; Pavao (1613–60), diplomat, putnik i pisac, pokopan u crkvi sv. Jeronima u Rimu. Marin Nikšin (Maro Kuničić) uspješno je posredovao kod bosanskog namjesnika Ćor Ali-paše, potom 1678. bio upućen sultanu Mehmedu IV. radi oslobađanja dubrovačkih poklisara, Marojice Kaboge i Đure Bučića, koje je veliki vezir Kara-Mustafa okovao i zatvorio u Carigradu. Vladislavov sin Rafo (spominje se 1667–84) kao dubrovački poslanik boravio je 1677. u Mlecima, 1684. kod kralja Leopolda I., u kojega je postigao da se Dubrovnik stavi pod kraljevu zaštitu, a kralj je Gučetićima 1687. podijelio nasljedni naslov ugarskih grofova »od Trebinja i Popova«. U XVIII. st. Gučetići su nastojali obnoviti dubrovačku politiku sa širim zaleđem (Ivo Marinov bio je zamjenik konzula u Draču 1718., a Nikola Matov trgovac u Bukureštu, gdje je umro 1733). Pavao je kao dubrovački poslanik išao 1804. u Carigrad isposlovati nepovrjedivost dubrovačkoga državnog teritorija koji je ugrožavala Austrija. Kralj Franjo I. potvrdio je 1818. sedmorici Gučetića grofovsko dostojanstvo, a Ferdinand I. 1835. učinio je to još dvojici. U XIX. st. u javnom i političkom životu Dubrovnika istaknuli su se Pavao, političar i diplomat Lukša, Vladislav i Frano. Jedan ogranak roda Gučetića spojio se s obitelji Baseljić (Basegli). Vladislav je u svojoj palači otvorio malo kazalište s dvama redovima drvenih loža i bio je jedna od najoriginalnijih dubrovačkih pojava XIX. st. Mnogi su Gučetići bili svećenici i svojim djelovanjem ostavili traga u dubrovačkoj povijesti, a među njima se ističu generalni vikar i filozofsko-teološki pisac Bazilij (1460–1528), prepisivač Franjo Aleksandar (spominje se 1463–73), teolog Petar Gučetić-Dragojević (1496–1564), pisac propovijedi Vlaho (u. oko 1567), vjerski pisci Arkanđeo Gučetić Oblišić (1532–1610) i Vinko Marija (1682–1771), povijesni i filozofski pisac Ambroz (1563–1632), iluminator Bernardin (u. 1569), minijaturist i skladatelj Franjo Gučetić-Dragojević (oko 1578–1658). U književnom životu grada istaknuli su se pjesnik i prevoditelj Sabo Gučetić Bendevišević, pjesnik Jeronim (1596–1667), pjesnik Ivan, pjesnik, prevoditelj i dramatičar Ivan, ml., pjesnik i pravni pisac Vladislav (1678–1746), filozof i polihistor Nikola Vitov.

Citiranje:

Gučetić. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/gucetic>.