struka(e): |

Kalmikija (ruski Kalmykija/Калмыкия, kalmički Hal’mg Tangč/Хaльмг Тaнгч), ruska republika između donjeg toka Volge, Kumo‑maničke udoline i Kaspijskoga jezera; obuhvaća 76 100 km²; 289 464 st. (2010). Pretežno ravan kraj s nešto višim isponima na zapadu i sjeverozapadu (Ergeni, 222 m). Klima je izrazito kontinentalna, s hladnim zimama (u siječnju oko –6 °C) i vrućim ljetima (u srpnju oko 24 °C). Oborina ima malo (180 do 400 mm). Riječna je mreža slabo razvijena, a manji vodeni tokovi ljeti redovito presuše. Veća su slana jezera Kekju, Sarpa, Manič‑Gudilo, Cagan‑Hak. Zbog nedostataka oborina Kalmikija je stepa jako izložena suši, s nesigurnim žetvenim prinosima, pa je cijela oblast rijetko naseljena (3,8 st./km²). Gušće su naseljena zapadna rubna područja. Stanovnici su Kalmici (57,4%, 2010), Rusi (30,2%), Darginci (2,7%) i dr. Službeni su jezici ruski i kalmički. Glavni je grad Elista; ostali su gradovi Laganj (Lagan’; prije Kaspijsk) i Gorodovikovsk. Važna je grana privrede ovčarstvo, a dobro je razvijeno i ribarstvo. Zemljoradnja je vezana uz umjetno natapanje; siju se žitarice i krmne biljke. Najveće značenje ima prehrambena industrija (mliječni proizvodi, konzerviranje mesa i ribe) te strojogradnja i proizvodnja automobila. Iskorištavaju se ležišta nafte i prirodnoga plina. – Pradomovina Kalmika nalazi se na kineskom teritoriju u sr. Aziji, u Džungariji, odakle su se potkraj XVI. i početkom XVII. st. kalmička plemena (Torguti i Derbeti) iselila i nastanila u stepama Povolžja sve do rijeke Don gdje su 1664. osnovala svoju državu. Pritiješnjeni strogim mjerama carske vlasti, osobito nakon ustanka Stjenke Razina 1671. u kojem su sudjelovali, veliki broj Kalmika na čelu s Ubuši-kanom krenuo je 1771. iz Rusije u Džungariju, no većina je izginula na putu. U Rusiji je ostalo samo 50 000 Kalmika, koji su potpali pod Astrahansku guberniju pošto je 1771. Kalmička država likvidirana. Odredbom iz 1806. carska je vlast zabranila pristup i naseljavanje Kalmika na 40 km od rijeke Volge i Kaspijskoga jezera, što je povećalo osiromašenje i naglo izumiranje stanovništva. U drugoj polovici XVIII. st. carska vlast iselila je dio Kalmika na Ural, Terek i Kumu, a donski su Kalmici 1780-ih do 1790-ih bili uključeni u donsku vojnu oblast. God. 1917., nakon Listopadske revolucije, bjelogardijci generala Antona Ivanoviča Denikina zavladali su većim dijelom zemlje. Nakon njihova poraza, kojemu su pridonijele dvije postrojbe Kalmika, oblikovana je 1920., u sklopu Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike (RSFSR) Autonomna Kalmička Oblast koja je 1935. pretvorena u Kalmičku Autonomnu Sovjetsku Socijalističku Republiku. Pod optužbom za suradnju s Nijemcima u II. svjetskom ratu ta je republika 1943. ukinuta, a njezino je stanovništvo bilo protjerano u Sibir; 1957. ponovno je stvorena autonomna oblast Kalmika u sklopu RSFSR. God. 1958. ona je bila konstituirana kao Kalmička Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika u koju je bio dopušten povratak Kalmika iz Sibira.

Citiranje:

Kalmikija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/kalmikija>.