Kulturkampf [kultu'r~] (njem.: borba za kulturu), naziv R. Virchowa za mjere njem. države protiv Katoličke crkve, koje je pokrenuo kancelar O. von Bismarck (1871–79). Povod za donošenje nepopularnih uredba, koje su u prvom redu pogodile južnonjemačke kat. države (a one su se 1870. jedva odlučile na »malonjemačko« ujedinjenje bez najjače Austrije), bila je dogma o papinoj nepogrješivosti, prihvaćena na I. vatikanskom koncilu (1870). Iako se odnosila isključivo na vjerska pitanja, budila je strah od mogućega miješanja pape u politiku i nestabilnost upravo stvorenoga Njemačkog Carstva (1871). Sukob je počeo Kancelarskim paragrafima (1871), a vrhunac je dosegnuo Svibanjskim zakonima (1873). Tim se zakonima pokušalo podrediti kat. svećenstvo državi (kontrola obrazovanja i namještanja), zabranjeni su neki redovi (osim onih koji drže bolnice), oduzeto im je pravo držanja javnih škola, ukinute su javne crkv. manifestacije i uveden je građ. brak. Svećenici koji nisu pristajali na novi status svojevrsnih drž. službenikâ (a takvi su bili golema većina), kažnjavani su novčanim ili zatvorskim kaznama, što ih je učinilo mučenicima u očima naroda. Progon je znatno ojačao i kat. Stranku centra, pa je Bismarck napokon odustao od protukat. politike (1879). Većina zakona povučena je 1880-ih, osim onoga o građ. braku i drž. školama.
