mani (lat. Manes ili Dii manes: dobri duhovi, duše mrtvih), u antičkome Rimu, eufemistički naziv za podzemna božanstva i za duše pokojnika, za koje se smatralo da borave u podzemlju. U pogledu poimanja zagrobnoga života rimska je religija bila pod etrurskim, a poslije i grčkim utjecajem. Ponekad su mani označavali opći naziv za mrtve, samu smrt ili podzemno boravište mrtvih, a u kasnijoj antici čak i duše ubijenih osoba. Mani su postali predmet javnog i privatnoga kulta. O njihovoj glavnoj državnoj svetkovini, od 13. do 21. veljače (Parentalia i Feralia), prinosile su im se žrtve, grobovi kitili cvijećem i na grobove donosila jela. U privatnom kultu prinosila im se žrtva osmoga dana nakon ukopa (svetkovina Novemdiale) i pripremala se gozba. Na rimske nadgrobne spomenike, osobito od doba cara Augusta, redovito se stavljala kratica D(is) M(anibus).
