struka(e): |

Nagorno-Karabah [nago'~ ~ba'h] (ruski; azerbajdžanski Dağlıq Qarabağ, armenski Artsakh i Lernayin Gharabagh, u nas katkad Gorski Karabah), područje u Azerbajdžanu; 4400 km², 130 563 st. (2015), od čega Armenci 99,7%, Rusi 0,2%. Od 189 085 st. 1989. god. Armenci su činili 76,9%, a Azerbajdžanci 21,5%. Sastoji se od većega planinskoga dijela (do 3724 m visoki planinski lanci Maloga Kavkaza) na sjeveru i zapadu i nizinskoga područja na istoku i sjeveroistoku. Vodeni tokovi pripadaju porječju Kure i pritoka Araksa. Niži dijelovi gorja obrasli su stepama, koje visinom prelaze u pretežno listopadne šume i alpsku vegetaciju. Šume pokrivaju 26% područja. Najveći je grad i privredno središte Stepanakert (armenski) ili Xankəndi (azerbajdžanski), a ostala su veća gradska naselja (2015) Martuni (4478 st.), Martakert (4600 st.) i Šuša (4064 st.). Najgušće su naseljena prigorska područja. Glavne su kulture ozima pšenica, ječam, duhan, pamuk. Vinogradarstvo. Važna je grana privrede stočarstvo; uzgajaju se ovce i goveda. Proizvodnja svile; podrumarstvo (Askeran, Krasni, Bazar). Iskorištavaju se ležišta ruda bakra i zlata. Drvna, prehrambena i građevinska industrija. Ćilimarstvo. – Regiju je 1813. anektirala carska Rusija prilikom osvojenja kavkaskoga područja. U sastavu je Rusije do Listopadske revolucije i Ruskoga građanskog rata (1918–22), kada su ju do 1920. držale postrojbe bjelogardijaca. Nakon pobjede sovjetskih snaga Nagorno-Karabah bio je, unatoč armenskoj većini, proglašen autonomnom oblašću Azerbajdžanske SSR (ruski Nagorno-Karabahskaja avtonomnaja oblast/Нагoрнo-Кaрaбaxскaяa aвтoнoмнaя oблaсть); 1922–36. bio je u sastavu Zakavkaske SFSR. Tijekom 1960-ih i 1970-ih bila su neuspješna povremena armenska nastojanja za sjedinjenjem Nagorno-Karabaha s Armenskom SSR. Uoči raspada Sovjetskoga Saveza, armenski zastupnici u oblasnoj (karabaškoj) vladi glasovali su za takvo sjedinjenje (20. II. 1988), nakon čega je u pojedinim azerbajdžanskim gradovima (Sumgaitu/Sumqayıtu, Kirovabadu/Gəncəu i dr.) došlo do nasilja nad Armencima. Armenska SSR 1. XII. 1989. pristala je na sjedinjenje Nagorno-Karabaha. Na početku 1990. i 1991. armenska zajednica bila je izložena napadima i u Bakuu, iz kojega se u cijelosti iselila (oko 200 000 st.); istodobno su Azerbajdžanci masovno odlazili iz Nagorno-Karabaha, gdje su armenske vlasti 3. IX. 1991. proglasile republiku (procjenjuje se da je oko 270 000 Azerbajdžanaca napustilo Armeniju). U studenome 1991. azerbajdžanska je vlada odgovorila ukidanjem autonomije. Na armenskom referendumu u Nagorno-Karabahu 10. XII. 1991. podržana je neovisnost; isti je dan azerbajdžanska vojska topništvom napala Stepanakert. Karabaška neovisnost proglašena je 7. I. 1992., a priznala ju je jedino Armenija. Borbe su okončane sredinom 1994. s više od 20 000 poginulih (pojedine procjene navode i do 100 000 poginulih). Osim većega dijela Nagorno-Karabaha, armenske snage zauzele su i pojedina susjedna područja, uključujući dio oko grada Lačina (armenski Berdzor), koji Nagorno-Karabah povezuje s Armenijom (samoproglašena Republika Artsakh; 11 500 km², 145 053 st., 2015). Procjenjuje se da je pod armenskim nadzorom 15% do 20% azerbajdžanskoga teritorija (uključujući Nagorno-Karabah). Od 1994. spor se nastoji riješiti pregovorima. Robert Kočarjan bio je premijer Nagorno-Karabaha 1992–94. i njegov predsjednik 1994–97., a 1998–2008. bio je predsjednik Armenije. Početkom 2000-ih nastavljeni su pregovori o statusu Nagorno-Karabaha, uz posredovanje Francuske, Rusije i SAD-a. Diplomatski neuspjeh doveo je do obnove sukoba u travnju 2016., kada je Azerbajdžan preuzeo manja područja uz bojišnicu. Veće borbe započele su potkraj rujna 2020. azerbajdžanskom ofenzivom (koju je poduprla Turska), a sporazumno su okončane 10. XI. 2020. posredovanjem Rusije (broj poginulih na svakoj strani procjenjuje se na približno 2900, od kojih je najviše vojnika). Dogovorena je mirovna operacija Rusije (raspoređeno je oko 2000 ruskih vojnika), deblokada prometnica i povlačenje armenskih snaga iz većine područja osvojenih oko Nagorno-Karabaha u ratu 1991–94 (do početka prosinca 2020. Azerbajdžanu su vraćeni okruzi Ağdam, Kǝlbǝcǝr i Laçin). Azerbajdžan je pristao da ruske mirovne snage osiguravaju i Lačinski koridor (u širini od 5 km), kao ključnu prometnicu između Nagorno-Karabaha i Armenije. Dogovoren je i povratak izbjeglica, uz sudjelovanje UN-a (tijekom listopada i studenoga 2020. raseljeno je oko 100 000 Armenaca i oko 40 000 Azera). Mirovna operacija Rusije dogovorena je na rok od pet godina (uz mogućnost produljenja), u kojem je predviđeno i diplomatsko rješavanje budućega političko-teritorijalnog statusa Nagorno-Karabaha. Slijedili su pregovori uz posredovanje Rusije, SAD-a i Europske unije, a u travnju 2023. Azerbajdžan uspostavlja kontrolne punktove na Lačinskom koridoru i započinje ograničenu blokadu. U svibnju 2023. armenski premijer Nikol Pašinjan najavljuje mogućnost priznavanja azerbajdžanskog suvereniteta u Nagorno-Karabahu, uz međunarodna jamstva za sigurnost njegova stanovništva. Ta promjena armenske državne politike izaziva napetosti u Nagorno-Karabahu i u samoj Armeniji. U rujnu 2023., nakon kratkog sukoba nadmoćnija azerbajdžanska vojska ovladava Nagorno-Karabahom; armenskim snagama izostaje vojna pomoć iz Armenije (uz pasivno držanje Rusije), te su razoružane nakon primirja uspostavljenog uz rusko posredovanje (vlasti samoproglašene Republike Artsakh objavile su njezino ukidanje s krajem 2023). Većina stanovništva odlazi u Armeniju (oko 100 000 izbjeglica, do sredine listopada 2023).

Citiranje:

Nagorno-Karabah. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/nagorno-karabah>.