Nibelunzi ili Nibelungi, germanski naziv za rod demonskih patuljaka iz pučke predaje, čiji kralj Nibelung raspolaže golemim blagom u podzemlju. Također, pučki naziv za burgundsko pleme koje je došlo u posjed toga blaga nakon smrti Siegfrieda, koji ga je bio oteo Nibelungu. Uz Nibelunge vezan je niz starih germanskih junačkih pjesama, saga, balada i legendi, npr. franačka saga o pokolju burgundskoga plemena iz V. st., pjesme o Atili (Atlakviða, Atlamál) iz IX. st., nordijske sage iz XIII. st. (Thiðrekssaga, Völsungasaga). Ciklus o Nibelunzima sastojao se prvotno od dviju odvojenih legendi: o smrti Siegfriedovoj te o uništenju Nibelunga. Prva je mitsko-legendarnoga značaja, a druga se temelji na povijesnoj provali Huna u rajnsko područje i propasti burgundske države (467), o čem postoji poseban spjev (Der Nibelunge Nôt, oko 1150–60) nepoznata sastavljača. Građa je novu obradbu doživjela u XIII. st., kada je anonimni austrijski autor iz viteško-dvorskoga kruga te dvije sage spojio u jedan spjev, Pjesmu o Nibelunzima (Nibelungenlied) od 39 pjevanja (aventiure), i prilagodio ih pravilima dvorske poezije. Sadržaj: Siegfried s blagom što ga je oteo Nibelungu dolazi na Guntherov dvor u Worms zaprositi kraljevu sestru Kriemhildu. Kralj mu ju daje za ženu pod uvjetom da za njega pridobije nepobjedivu islandsku kraljicu Brunhildu. Služeći se plaštom koji ga čini nevidljivim (tarnkappe), Siegfried svlada Brunhildu. Kada Brunhilda dozna za prijevaru, naloži dvorjaninu Hagenu da mučki ubije Siegfrieda, a zatim se sama ubije. Tada Kriemhilda spremi krvnu osvetu: da bi ostvarila plan, pristane na udaju za Etzela (Atilu), hunskoga kralja. Na njezin nagovor Etzel pozove Burgunđane na dvor i od njih zatraži blago koje je pripadalo Siegfriedu, što oni odbiju te svi zajedno s Kriemhildom izginu u općem pokolju. – Od XV. st. tematika Nibelunga održala se u pučkim knjigama (rimovana Siegfriedova biografija Lied vom Hürnen Seyfried) i nizu dramskih obradba (H. Sachs, F. de la Motte Fouqué, Ernst Raupach, Ch. F. Hebbel, Emanuel Geibel, F. G. Waldmüller, H. Ibsen, Wilhelm Jordan, Adolf von Wilbrandt i dr.) te u opernoj tetralogiji R. Wagnera Prsten Nibelunga. Prvi dio Pjesme o Nibelunzima objavio je J. J. Bodmer 1757., a potpuno izdanje priredio je Christoph Heinrich Müller 1782. Sačuvano je 35 rukopisa, odnosno rukopisnih ulomaka iz XIII–XVI. st., a potpuna rekonstrukcija tog epa još je predmet stručne medijevalističke rasprave.
