struka(e):

Oršići (Slavetićki), hrvatska plemićka obitelj. Prema obiteljskoj predaji potječu od plemićkih rodova Lapčana i Karinjana. God. 1420. prvi se put spominje, u jednoj ispravi iz Knina, Vlatko od Udrinića, koji je 1449. ponovno zabilježen kao Orsych de Udrinich. U drugoj polovici XV. st. članovi obitelji sele se iz mjesta Udrinić (u okolici Knina) na područje Goričke županije pa se od tada bilježe kao Orssych de Goricza. God. 1484. kralj Matija Korvin potvrdio im je posjede Dol (gdje su podigli Oršić-grad), Orehovac i Lipovac u Goričkoj županiji, a 1487. Petar i njegova braća kraljevskom su darovnicom dobili imanje Slavetić kraj Jastrebarskoga, na kojem su ubrzo podigli istoimeni grad i njegovo ime unijeli u svoj plemićki pridjevak (Oršići Slavetićki). U XVI. st. vodio se dugotrajan spor dviju obiteljskih grana, Zimića i Oršića, oko goričkih imanja; u prvoj polovici XVII. st. ujedinio je kapetan Matija II. sve obiteljske posjede te dao urediti grad Slavetić (1636). Njegovim sinovima Ivanu Franji (oko 1630–86) i Jurju Baltazaru dodijelio je 1675. kralj Leopold I. habsburški barunat. Ivan Franjo bio je vicegeneral karlovačke Vojne krajine, a 1682. dobio je naslov nasljednoga velikog župana modruškoga. Ženidbom Elizabetom Petričević stekao je posjede u Zagorju. Znatnu dokumentarnu vrijednost ima njegov »putni račun«, napisan mješavinom kajkavštine i čakavštine, koji je sastavio kao izvještaj o svojem putovanju u Graz i Beč 1670–73. Njegov sin Antun istaknuo se u Ratu za španjolsku baštinu (1701–14), a 1706. poginuo je na dužnosti pukovnika ličkih krajišnika. Najistaknutiji predstavnik obitelji u XVIII. st. bio je barun Krsto II. (1718–82), koji je 1744. za zasluge u Ratu za austrijsku baštinu (1740–48) dobio naslov grofa. God. 1749. postao je prisjednikom Banskoga stola, 1750. dopukovnikom kostajničke, a 1753. pukovnikom glinske pukovnije. Sudjelovao je u Sedmogodišnjem ratu (1756–63), nakon kojega je postao general bojnik i zapovjednik banskih pukovnija. Nakon umirovljenja, 1770–82. obnašao je dužnost velikoga župana Zagrebačke županije te je dao sagraditi dvorce u Gornjoj Bistri i Gornjoj Stubici. Njegov najstariji sin Adam (1748–1820) bio je carsko-kraljevski komornik te pisac memoara na njemačkom jeziku za razdoblje od 1725. do 1814 (izdao ih je I. Kukuljević Sakcinski u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku, 1869), jednog od najvažnijih izvora za hrvatsku povijest na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. Drugi Krstin sin Ivan Nepomuk (1753–1817) bio je komornik i prisjednik Banskoga stola te upravitelj pošte u Zagrebu (1807–17), dok je najmlađi sin Franjo Ksaverski (1758–1807) bio zagrebački kanonik. Adamov sin Jure (1780–1847) istaknuo se za hrvatskog narodnog preporoda, a nakon 1843. djelovao je u političkom vodstvu Narodne stranke. Dao je velik prinos radu zagrebačke Streljačke družine i poklonio joj svoje imanje Tuškanac. Umro je bez zakonitih nasljednika, a njegovom je smrću završilo razdoblje u kojem su Oršići imali istaknutu ulogu u društvenom životu Hrvatske.

Citiranje:

Oršići. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/orsici>.