Parma [pa'rma], grad i upravno središte istoimene pokrajine u regiji Emilija i Romanja, sjeverna Italija; 175 895 st. (2011). Leži u Padskoj nizini, oko 120 km jugoistočno od Milana. Cestovno i željezničko čvorište. Romanička katedrala iz XII. st., crkve iz XV. i XVI. st. U Palazzo della Pilotta (XVI. st.) nalazi se pinakoteka (slike Correggia i majstora parmske slikarske škole). Sveučilište (osnovano 1117). Prehrambena industrija (mlinarstvo, industrija konzervi, tjestenine i parmezanskoga sira); metalurgija, proizvodnja stakla, strojeva i umjetnih gnojiva. – Na mjestu etrurskoga grada Rimljani su 183. pr. Kr. osnovali koloniju. U srednjem vijeku Parma se razvijala kao komuna, u kojoj su, nakon teških borbi s gibelinima, preuzeli vlast gvelfi (XIII. st.). Milanski su Visconti držali Parmu 1346–1447., a Sforze 1449–1500. Iako je već početkom XIV. st. Parma bila nominalno pripojena Papinskoj Državi, ona je 1545. postala glavnim gradom novonastaloga vojvodstva Parma i Piacenza, a u feud ju je dobio Pier Luigi Farnese. Njegovi su potomci vladali vojvodstvom do 1731., kada je pripala španjolskom infantu Karlu Burbonskomu. Od 1736. do 1748. držala ju je Habsburška Monarhija, 1748–1802 (zajedno s vojvodstvom Guastallom) Burbonci; 1805. Parma i Piacenza bile su pripojene Napoleonovu carstvu. Nakon Napoleonova pada Parmom, Piacenzom i Guastallom vladala je (1815–47) bivša francuska carica Marija Lujza, a nakon nje (izuzevši Guastallu) ponovno (uz austrijsku pomoć) španjolska Burbonci, koji su se konačno morali povući 1860., kada su Parma i Piacenza ušle u sastav Kraljevstva Italije.
