struka(e): | |
ilustracija
RUSI, A. M. Rodčenko, Viseća konstrukcija, 1920.
ilustracija
RUSI, D. Vertov, prizor iz filma Tri pjesme o Lenjinu, 1937.
ilustracija
RUSI, I. J. Rjepin, Burlaki na Volgi, 1872., Sankt Peterburg, Ruski muzej
ilustracija
RUSI, prizor iz baleta Labuđe jezero P. I. Čajkovskoga, 1958., Boljšoj teatr, Moskva
ilustracija
RUSI, prizor iz opere Sadko N. A. Rimski-Korsakova, oko 1950., Boljšoj teatr, Moskva
ilustracija
RUSI, prizor iz Ujaka Vanje A. P. Čehova u režiji K. S. Stanislavskoga, 1899., Moskovski hudožestveni akademski teatr
ilustracija
RUSI, S. M. Ejzenštejn za vrijeme snimanja Ivana Groznog, oko 1945.
ilustracija
RUSI, saborna crkva sv. Dimitrija, XII. st., Vladimir
ilustracija
RUSI, saborna crkva sv. Jurija, 1119., Veliki Novgorod
ilustracija
RUSI, spomen kompleks na Mamajevu kurganu, posvećen Staljingradskoj bitki, 1963-67., Volgograd
ilustracija
RUSI, stubište unutar muzeja Ermitaž, Sankt Peterburg
ilustracija
RUSI, suvremena zgrada koncertne dvorane u Moskvi
ilustracija
RUSI, Trojice-Sergijeva lavra, osnovana u prvoj pol. XIV. st., Sergijev Posad
ilustracija
RUSI, unutrašnjost Boljšoj teatra, Moskva
ilustracija
RUSI, unutrašnjost crkve Uspenski sabor, 1475-79., Moskva
ilustracija
RUSI, V. Kandinski, Kompozicija, 1916., New York, Guggenheim Museum
ilustracija
RUSI, vanjski zid Novodevičkoga manastira, XVII. st., Moskva

Rusi (ruski русские, russkie), slavenski narod nastanjen uglavnom u Ruskoj Federaciji, gdje čini 80,2% (2002) ukupnoga stanovništva; oko 116,13 milijuna pripadnika. Oko 25 milijuna Rusa živi u bivšim sovjetskim republikama Ukrajini, Kazahstanu, Uzbekistanu, Bjelorusiji, baltičkim državama i dr. Veće zajednice ruskih iseljenika i njihovih potomaka postoje i u Zapadnoj Europi, SAD-u i Kanadi.

Ime Rusi poznato je od IX. st. Drži se da potječe od naziva za jedno od istočnoslavenskih plemena koje je živjelo uz rijeku Ros. Ipak, srednjogrčki (οἱ ῥῶς) i arapski (Rūs) naziv za Romane te finski naziv za Švedsku (Ruotsi) upućuju na skandinavsko podrijetlo imena. Istočnoslavenska plemena nastanjivala su u drugoj polovici I. tisućljeća golemo područje između Kavkaza i Crnoga mora, oko bazena Volge i Dona, Ladoškoga jezera, Zapadne Dvine i Njemena. Okupljanje istočnoslavenskih plemena (Poljana, Volinjana, Drevljana, Dregoviča, Radmiča, Kriviča i dr.) vezano je uz stvaranje i širenje Kijevske Kneževine (IX. st.). Za vladavine kneza Vladimira Svjatoslaviča stara ruska plemena prešla su na kršćanstvo (988). Raspadom Kijevske Kneževine (XII. st.) i za mongolsko-tatarske vladavine (XIII–XV. st.) došlo je do formiranja triju posebnih naroda: Rusa (Velikorusa), Bjelorusa i Ukrajinaca (Malorusa). Značajnu ulogu u etnogenezi imalo je i osvojenje Sibira (XVI–XVII. st.), odnosno asimiliranje mnogih neslavenskih naroda. Iako se širenjem ruskog etnika i asimilacijom neslavenskih naroda u ruskoj kulturnoj sferi stječu utjecaji različitih kultura (germanske, osobito skandinavske, bizantske i tzv. orijentalne), slavensko-ruska baština očuvala se do najnovijega doba. Ona je vidljiva ponajprije u tradicijskoj kulturi: graditeljstvu, gradnji parnih kupelji (osobito na sjeveru), upotrebi drevnih prijevoznih sredstava (saonice, skije, krplje), hrani (šči, boršč, kiselj i dr.), piću (kvas, pivo), tekstilnim vještinama, drvorezbarstvu, lončarstvu, višeglasnoj glazbi i instrumentima (bandura, balalajka), epskim pjesmama (biline, dume), nošnji i dr. Slavenska je baština vidljiva i u cijelom nizu svadbenih, paradnih, pogrebnih, ljetnih (o Ivanju), novogodišnjih i dr. običaja, u seljačkim institucijama (npr. institucija razdiobe zemljišta, tzv. mir) i sl.

Povijest

Povijest  → rusija, povijest

Jezik

Ruski jezik ubraja se u skupinu istočnoslavenskih jezika. Službeni je jezik na cijelom području Ruske Federacije, nacionalni, govorni i književni jezik ruskog naroda. U bivšem SSSR-u služio je i kao jezik za sporazumijevanje među mnogobrojnim narodima. Jedan je od svjetskih jezika. Ruski se alfabet sastoji od 33 grafema (10 samoglasničkih, 21 suglasnički i 2 poluglasnička), koji predstavljaju 5 samoglasničkih i 37 suglasničkih fonema. Za ruski je jezik karakteristično: čuvanje samoglasnika y (рыба »riba«); prijelaz unutarnjeg ь u е (дьнь > день »dan«); prijelaz unutarnjeg ъ u о (сънъ > сон »san«); prijelaz nekadašnjega je pred palatalnim samoglasnicima sljedećega sloga u o (один »jedan«, озеро »jezero«); punoglasje (oro, ere, olo na mjestu starijih or, er, olворота »vrata«, золото »zlato«, перед »pred«); suglasnik ž kojemu u crkvenoslavenskom odgovara žd na mjestu starijega *dj (межа »međa«); za izgovor je karakteristično omekšavanje (palatalizacija) suglasnika (osim š, ž, c, č) ispred samoglasnika e i i, i dr. Ruskomu je svojstven i specifičan izgovor naglašenih i nenaglašenih samoglasnika: samo naglašeni samoglasnici imaju svoju punu izgovornu vrijednost, a nenaglašeni su kvantitativno i kvalitativno reducirani. Na sintaktičkoj mu je razini svojstveno izostavljanje glagola »biti« (быть) kao kopule u rečenici. U odnosu prema drugim slavenskim jezicima ruski se odlikuje slobodnim dinamičkim akcentom koji može stajati na bilo kojem slogu riječi; kao gotovo svi sjevernoslavenski idiomi izgubio je slavenski aorist i imperfekt, a preterit se tvori od participa kao u hrvatskom, ali bez pomoćnoga glagola. U množini je izgubio razlikovanje gramatičkih rodova, a novije posuđenice i strana imena obično se ne dekliniraju. Ruski je tijekom svojega razvoja posudio mnoge riječi iz turkijskih jezika, njemačkoga i francuskoga, a u posljednjih nekoliko desetljeća iz engleskog jezika. Do IX., odn. X. st., ruski jezik tvorio je s ostalim istočnoslavenskim jezicima razmjerno homogenu jezičnu cjelinu. Izdvajanje Istočnih Slavena iz praslavenskoga jezičnoga okruženja rezultiralo je nekim specifičnostima, koje istočnoslavenske jezike odvajaju od južnoslavenskih i zapadnoslavenskih. Istočnoslavensko književno i jezično nasljeđe ranoga kršćanskog srednjovjekovlja pokazuje postupnu amalgamizaciju crkvenoslavenskoga književnog jezika i mješavinu kijevskih, novgorodskih, smolenskih i drugih govora (tzv. starokijevska koine). Nakon sloma Kijevske Kneževine mijenjaju se putovi razvoja ruskog jezika, ali crkvenoslavenski književni jezik i dalje zadržava istaknuto mjesto. U okviru stare ruske književnosti stvaraju se epska djela (Žitie Aleksandra Nevskogo, Zadonščina), ljetopisi i biografije (žitija) poznatih ljudi.

U XIV. i XV. st. na istočnoslavenskim je prostorima došlo do dijalektalne diferencijacije, kao posljedice geopolitičke podijeljenosti. U književnim djelima XV. st. zabilježeni su različiti regionalni govorni elementi (novgorodski, pskovski, tverski), što će uskoro rezultirati formiranjem triju interdijalekata: južnoga (ukrajinskoga), zapadnoga (bjeloruskoga) i sjevernoistočnoga (ruskoga), koji će se u potonjem razdoblju razviti u književne jezike.

U novonastaloj se Moskovskoj Kneževini (XV. i XVI. st.) ruski književni jezik nastavlja stvarati amalgamizacijom crkvenoslavenskoga književnog jezika i novonastale moskovske koine u kojoj se ujedinjuju sjevernovelikoruski i južnovelikoruski jezični elementi. Nova se država oslanja na književnojezičnu tradiciju kijevske epohe, a ruska se književnost XVI. st. tematski drži tradicionalnoga monumentalnoga historizma (Povijest o Kazanjskom carstvu – Istorija o Kazanskom carstve, Pripovijest o pohodu Stjepana Báthoryja na grad Pskov – Povest’ o prihoženii Stefana Batorija na grad Pskov).

Potkraj XVI. i početkom XVII. st. u rusku književnost prodiru zapadni utjecaji. Posebno je bilo važno pripajanje Ukrajine Moskovskoj Kneževini 1654., jer je upravo preko Ukrajine prodirao utjecaj sa Zapada, a ondje je djelovala i Kijevsko-mogiljanska duhovna akademija, koja je poticala razvoj ruskog školstva. Njezini pitomci 1687. u Moskvi su osnovali Slavensko-grčko-latinsku akademiju. Za ruski književni jezik druge polovice XVII. st. karakteristična je snažna demokratizacija i europeizacija – utjecaj europskog baroka prisutan je u poeziji (Semjon Ivanovič Šahovskoj, Ivan Mihajlovič Katirev-Rostovski) – dok se tradicionalni historizam obogaćuje svjetovnim motivima (Pripovijest o postanku Moskve – Povest’ o načale Moskvy, Pripovijest o osnutku Tversko-otročkoga manastira – Povest’ ob osnovanii Tverskogo Otroča monastyrja).

Pojava tiska potaknula je stvaranje jedinstvene ortografske norme. Bili su tiskani Donatova latinska gramatika i udžbenik za širu praktičnu uporabu (Bukvar’) u izdanju I. Fjodorova (Fëdorova). U potonjim tiskanim gramatikama analizira se struktura crkvenoslavenskog jezika, ali je govorna situacija ostala gotovo nezabilježena. Bitnima se smatraju dvije gramatike: gramatika »slavenskoga« jezika L. Zuzanija (kraj XVI. st.) i gramatika Meletija Smotrickoga (1619). Važno je i tiskanje prve ruske Retorike (1620), u kojoj nepoznati autor na ruski jezik primjenjuje iskustva latinske retorike. U njoj su sadržane osnove teorije triju stilova (O tri vrste govora – O trojnyh rodah glagolanija), koja će se razviti u XVIII. st.

M. V. Lomonosov (1711–65), ruski pjesnik i znanstvenik, zaslužan je za rješavanje pitanja književnog jezika i njegova odnosa prema tradiciji. Njegova rasprava Predgovor o koristi crkvenih knjiga u ruskom jeziku (1757) postala je temelj za reformu ruskoga književnog jezika. S jedne je strane ostao vjeran crkvenoslavenskoj tradiciji, ali je s druge strane svojom teorijom triju stilova (visoki, srednji i niski) otvorio put pučkomu govoru u »niže« književne vrste (komedije, epigrami, pisma). Lomonosov je autor i Retorike (Ritorika, 1744) i gramatike (Rossijskaja grammatika, 1755). U tim je djelima prikazan put povijesnog razvoja ruskoga književnog jezika, a postavljeni su i temelji za njegovu znanstvenu analizu i proučavanje.

Ruska se književnost dalje razvijala u smjeru afirmacije tzv. srednjega stila, odnosno rusifikacije crkvenoslavenske osnovice visokoga stila. Negiranje visokoga stila može se pratiti u odama G. R. Deržavina, ali su se još zanimljiviji i važniji procesi u razvoju ruskoga književnog jezika događali u prozi pisaca D. I. Fonvizina, N. I. Novikova, A. N. Radiščeva, I. A. Krilova. Oni su se u svojim djelima koristili »jezikom običnih razgovora«. Ipak je odlučujući korak u oslobađanju ruskoga književnog jezika od arhaičnih elemenata učinio u svojoj prozi N. M. Karamzin (kraj XVIII. st.). U književnosti kraja XVIII. st. morfologija narodnog jezika prevladala je arhaične oblike. Rječničko blago naroda, osobito iz južnih govorâ, sve više prodire u književnost.

Govor moskovskoga kazališta postao je uzorom za kazališne scene u mnogim ruskim gradovima, pa je uskoro moskovski govor postao temeljem književnog izgovora.

Ulogu koju su u formiranju književnojezične norme odigrali književnici I. A. Krilov, A. S. Gribojedov i dekabristički pjesnici nadmašila je pojava najvećega ruskog pjesnika A. S. Puškina (1799–1837). On je sintetizirao najbolje ruske književne tradicije ujedinjujući ih s europskima i tako otvorio novo poglavlje ruske književnosti. Odlučujuću je ulogu odigrao u procesu jezične standardizacije i može ga se smatrati tvorcem suvremenoga ruskoga književnog jezika.

Slijedeći tu tradiciju, plejada klasika (M. J. Ljermontov, N. V. Gogolj, V. G. Bjelinski, A. I. Gercen, I. S. Turgenjev, I. A. Gončarov, M. J. Saltikov-Ščedrin, L. N. Tolstoj, F. M. Dostojevski, A. P. Čehov) proširivala je izražajne mogućnosti ruskog jezika, a svaki od njih na svoj je način pridonio i oblikovanju književnog jezika.

Nakon Listopadske revolucije (1917) pismenost se proširila na najšire narodne mase. U postojeći je rječnički fond revolucija unijela mnoge novosti (npr. velik broj složenica i kratica). Bila je pojednostavnjena »građanska« ćirilica, koju je svojom reformom crkvenoslavenskog pisma utemeljio još Petar I. Aleksejevič. Velika je pravopisna reforma završila 1950-ih.

Književnost

»Slavia orthodoxa« označuje pismenost svih pravoslavnih Slavena, obilježenu starocrkvenoslavenskim jezikom u regionalnim redakcijama, stvaranu u manastirima. U Istočnih Slavena takva je pismenost nastala ponajprije oko Kijeva kao središta teritorija koji je dobio ime Rus’, naseljenoga tek poslije razdvojenim Velikorusima, Malorusima (Ukrajincima) i Bjelorusima koji su razvili zasebne kulture i jezike. U srednjem vijeku riječ je o pismenosti kijevskoga doba, s regionalnim varijantama (Novgorod, Suzdalj, Galič, Murom i dr.). Prvi je rukopis s toga tla »Ostromirovo evanđelje« (1056). Književni su uzori pretežno bizantski, ali i obilna žitija, od kojih samo neka obrađuju lokalne mučenike (Boris i Gleb, Feodosij Pečerski, XI–XII. st.), pa čak u ratu s teutonskim vitezovima proslavljenoga Aleksandra Nevskoga (XIII. st.). Izdvajaju se i propovijedi lokalnih autora te mnogi zbornici različita sadržaja, među kojima se ističe »Paterik Kijevsko-pečerskoga manastira« (XIII–XV. st.). Svjetovne tekstove predstavlja u prvom redu »Nestorov početni ljetopis« iz XII. st., s mnogobrojnim dodatcima regionalne naravi – sve do tatarske najezde. Posebno mjesto zauzima »Poučenije« Vladimira Monomaha (oko 1117), s istaknutom autorovom osobnošću. »Slovo« i »Molba« Danila Zatočnika (XIII. st.) osobne su pohvale potlačena duhovnika. Skupini tekstova historicističko-monumentalnoga stila ne pripada najpoznatiji tekst razdoblja »Slovo o vojni Igorevoj«, epsko i izrazito poetsko djelo nedefinirana žanra i osporavane autentičnosti – tiskano tek 1800. S njime se stilski povezuje »Zadonščina« (kraj XIV. st.), u kojoj se slavi pobjeda nad Tatarima.

Moskovsko doba

Tatarska najezda dovela je do poremećaja: ukrajinske i bjeloruske zemlje dospjele su u poljsko-litavsko područje utjecaja; novim hegemonom postaje Moskva, koja nakon pada Carigrada nastoji biti »trećim Rimom«. Pretenzije na nasljedstvo književno je izrazio i trgovački razvijeniji Novgorod u »Pripovijesti o bijelom klobuku«, koji je stigao iz Rima i Bizanta. Osmanlijsko prodiranje na Balkan dovelo je do migracije monaha sa slavenskog juga koji su ušli u službu moskovskoga cara, pa je u pismenosti došlo do »drugoga južnoslavenskog utjecaja«, osobito u kitnjasto-panegiričnom stilu »pletenija sloves«. Pismenost se podređuje stvaranju temeljnih državotvornih pravila: u panegiricima »samodržavnomu« rodu vladara – od Rjurika do Ivana IV.; u tzv. Stoglavu saboru 1551., kojim se u ikonama zabranjivalo samosmyšlenie i odstupanje od »priznate istine«; ali i u »Domostroju«, restriktivnom pravilniku obiteljskoga ponašanja. Svjetovnu književnost predstavljaju mnoge knjige o borbi s Tatarima i osvajanju novih zemalja, pri čem je »Povijest o Kazanjskom carstvu« ekspresivna pohvala Ivana Groznoga. Rubna je naoko pojava korespondencija Ivana Groznoga i prognanoga velikaša Andreja Kurbskoga (iz 1564–79), prvoga »emigrantskog« pisca. Nakon smrti Ivana IV. nastalo je burno razdoblje borbi s vanjskom, ali i unutarnjom herezom. Svjedočanstvo te borbe pojava je »Žitija protopopa Avakuma«, »starovjerca« koji se suprotstavio crkvenim reformama i stvorio prvu emfatičnu autobiografiju. Unatoč otporima prodirale su nove ideje iz pograničnih područja, Ukrajine i Bjelorusije, koja je dala jezik Velikoj Kneževini Litvi. Prihvaćane su nove norme, osobito nakon što je 1632. bio utemeljen Kijevsko-mogiljanski kolegij, a 1687. Slaveno-grko-latinska akademija u Moskvi. Ondje su prema poljskom uzoru nastajali silabički virši (poljski wiersz) i školske drame, rudimentarni ruski barok (Simeon Polocki; 1629–80). Širile su se i pučke pripovijesti, poučne, ali i »smjehotvorne«, pa su neki znalci (D. S. Lihačov) skloni pojmu ruske »predrenesanse«, a Bahtinovi radovi potaknuli su istraživanja »kulture smijeha« već od doba Ivana Groznoga. Međutim, upravo je car Aleksej Mihajlovič protjerao pučke zabavljače (skomorohi) i pjevače na daleki sjever. Žrtvom ruskog proturječja XVII. st. postao je i J. Križanić.

Pseudoklasicizam

Europeizacija kulture sustavno je nastavljena za Petra I. Aleksejeviča. Osuvremenjena je azbuka, književnici izlaze iz anonimnosti, njeguje se galantna poezija, ali temeljna djela ostaju državotvorna: cara podržava propovjednik T. Prokopovič i satiričar A. D. Kantemir (1708–44). Reformu jezika i književnosti započeo je M. V. Lomonosov (1711–65). U raspravi »Predgovor o koristi crkvenih knjiga u ruskom jeziku« (1757) upotrebljava pojam rossijskij; izjednačuje vrijednost crkvenoslavenskog i pučkoga jezika na državnom teritoriju Rusije te otvara put uvođenju pučkih govora u knjigu. S V. K. Tredjakovskim (1703–69) reformirao je versifikaciju, upotpunjujući silabiku, neprimjerenu ruskom jeziku, akcenatskim vrijednostima. U poeziju je uveo odu, koja ostaje vrhunskim žanrom ruskoga klasicizma, posvećenu pretežno slavljenju aktualnih carica. Vodeći kritičar XIX. st. V. G. Bjelinski (1811–48) smatrao je XVIII. st. razdobljem oponašanja stranih uzora, što umnogome vrijedi za Boileauova sljedbenika, autora mnogih tragedija i vulgariziranih La Fontaineovih basni – A. P. Sumarokova (1718–77). Scarronovu burlesknu travestiju Vergilijeva epa slijedio je V. N. Majkov (1821–97) (takvom je travestijom »Eneide« I. Kotljarevskoga u istom stoljeću zaživjela ukrajinska književnost!). U »Rossijadi« M. M. Heraskova ruska je književnost dobila i herojski ep, koji slavi pobjedu Ivana IV. nad »nevjernicima«.

U doba Katarine II. klasicizam je doživio bitne promjene. Dvorskim je pjesnikom postao G. R. Deržavin (1743–1816), koji je okoštalu odu spajao sa satirom, opjevavao bitke, ali i ručkove velikaša, nepostojeće vodopade u ravnici te se obraćao Bogu. Elemente je klasicizma obogaćivao naslijeđem baroka. Carica se i sama predstavljala kao spisateljica. Prema engleskom uzoru poticala je pojavu satiričkih časopisa koje je tiskao mason N. I. Novikov (1744–1818), a s D. I. Fonvizinom (1745–92) pojavila se i prosvjetiteljska komedija: »Nedorasli« je ostao trajno na sceni s porugom neukomu pokrajinskom plemstvu. Razvila se i beletristika. Povjesničar ruske državnosti N. M. Karamzin (1766–1826) objavio je pripovijest »Bijedna Liza«, paradigmu ruskog sentimentalizma, raskinuo je odlučno sa slavjanizmima (crkvenoslavenizmima) u jeziku oslanjajući se na govor ruskih salona te je proveo reformu, koju je prihvatio A. S. Puškin. U stilu putopisa ni Karamzin ni A. N. Radiščev (1749–1802) nisu mogli slijediti L. Sternea. Prihvaćajući samo temeljnu matricu, razvijali su druge funkcije modela: Karamzin je u »Pismima ruskog putnika« upoznavao Rusiju s duhovnom Europom, Radiščev je pak na postajama »Putovanja od Peterburga do Moskve« u arhaičnom već stilu gnjevno šibao ustanovu kmetstva. Putopisi su bili objavljeni nakon Francuske revolucije. Carica je odlučila: Radiščeva je prognala u Sibir, a satiričar Novikov bio je osuđen na zatvor. Prosvijećeni apsolutizam pokazao je naličje. No nejaki je klasicizam očitovao jako nasljeđe. Na početku XIX. st. I. A. Krilov (1786–1844) uspio je »rusificirati« basne pučkim jezikom i ruskim prilikama. Komedija A. S. Gribojedova (1795–1829) »Teško pametnomu« (1824) krenula je od klasicističkoga modela, ali je stih jampski, rječnik kolokvijalan i sentenciozan, a junak je već zakoračio u romantičnu optužbu moskovskoga vojnočinovničkog staleža i – osamljenost.

Pojava osijanizma i objava »Slova o vojni Igorevoj« pobudila je zanimanje i za protjeranu usmenu predaju. Kirša Danilov (XVIII. st.) objavio je 1804. zbirku »staroruskih pjesama«, a filolog A. H. Vostokov (1781–1864) obradio je 1812. stih bilina. Pojam je zavaravao: usmena epika nije bila »zbiljska«. Zapisi su nastajali daleko od izvorišta pa su temeljni junaci »kijevskoga« ciklusa virtualni »vitezovi« na čelu s Iljom Muromcem ili pak snažni pučani kao Vaska Buslajev u »novgorodskome« ciklusu. Obilje ruskih bajki (skazki) postalo je tek poslije dijelom ruske književnosti (zbirka A. N. Afanasjeva, 1855–64). Glede pak pjesama – popularnih u XX. st. – dijelom su to prevedeni tekstovi, a dijelom pripadaju korpusu »ciganskih romansi«, kojima su autori tekstova također poznati.

Romantizam

Premda Rusi naglašavaju ruske pučke korijene A. S. Puškina (1799–1837), njegov je romantizam europskog podrijetla. Prethode mu Karamzinova jezična reforma, pjesništvo sljedbenika njemačke romantike V. A. Žukovskoga (1783–1853) te poezija programatskoga zastupnika »laganoga pjesništva«, Petrarkina prevoditelja, »ruskoga Parnyja« K. N. Batjuškova (1787–1855). Prethode mu i pjesnici kruga koji je po pokušaju državnog udara u prosincu 1825. dobio ime dekabristički. No K. F. Rilejev (1795–1829) u svojem je slobodarstvu još uvijek klasicist, premda je junak poeme »Vojnarovski« s hetmanom Mazepom kao ukrajinskim romantičnim buntovnikom protiv ruskog cara (Puškin je u »Poltavi« tu pobunu smatrao izdajom!), V. K. Kjuheljbeker (1797–1846) stilski je »arhaist«, a na Kavkaz prognani A. A. Bestužev (Marlinski; 1797–1837) uveo je u prozu gorštački folklor nakon Puškinovih stihova. Puškin se s tim krugom družio, ali se udaru nije pridružio. Za njegovu je književnu svestranost zaslužniji prihvat europskog modela. Pjesnik ženskih spomenara i mladenačkoga nazdravičarstva, postao je na obalama Crnoga mora i na Kavkazu bajronist u lirici i poemama; u drami je bio sljedbenik Shakespeareovih »kraljevskih tragedija«; njegov Jevgenij Onjegin petrogradski je dandy, a Tatjana je vjerna čitateljica Richardsonovih romana; »Kapetanova kći« pisana je prema modelu povijesnih romana W. Scotta, a »male tragedije« redom su stranoga podrijetla (npr. »Mozart i Salieri«). Puškin je cjelinom svojega opusa obuhvatio cijeli prostor ruskog imperija: utemeljio je »petrogradski tekst«, uveo uzburkano more, Krim i Kavkaz, izbio na Volgu, stvorio lirski krajolik plemenitaških majura srednje Rusije i iz kočije »slikao« moskovske ulice. Dirnuo je neuralgične točke ruske povijesti: dinastičku krvaviju interregnuma nakon smrti Ivana Groznoga ili pak seljačke bune na Volgi; reagirao je na Poljski ustanak 1830. i slao epistole sibirskim zatočenicima. Uveo je u poeziju i »Pjesme zapadnih Slavena« (prepjeve P. Mériméea) zauzimajući se za sveslavensko jedinstvo. Okušao se u svim tada priznatim žanrovima europske književnosti stvarajući razgibani jezik ruske književnosti. Postao je i ostao ruski nacionalni pjesnik, usporediv s A. Mickiewiczem u Poljskoj ili F. Prešernom u Sloveniji.

Istodobno s Puškinom nastupila je »romantična plejada«: P. A. Vjazemski (1792–1878), A. A. Delvig (1798–1831), u Sibir prognani V. K. Kjuheljbeker, E. A. Baratinski (1800–44), N. M. Jazikov (1803–46). Romantičnu je prozu, prema uzoru E. T. A. Hoffmanna, u složenoj skladbi »Ruskih noći« predstavio knez V. F. Odojevski (1803. ili 1804–69) gradeći likove velikih Europljana (J. S. Bach, L. van Beethoven, G. B. Piranesi i dr.). Pjesmom »Smrt pjesnika«, u povodu Puškinove smrti 1837., gnjevno se odazvao M. J. Ljermontov (1814–41). Smatrao se »drugačijim« od G. G. Byrona, i doista je bio pjesnik razočaranja generacije nakon pobjedničkoga slavlja 1812. i dekabrističkoga poraza. U poemama se koristio kavkaskim motivima, a putopisna matrica »Junaka našeg doba« poslužila je slaganju romantičnih novela u roman koji je imao dijagnosticirati situaciju. Novele je složio u cjelinu oko temeljnoga karaktera: »suvišnoga čovjeka«, koji je postao »junakom« romanâ što se ubrajaju u ruski realizam. Pojam »realist« pojavio se tek u 1860-ima – u svjetonazorskom značenju. U 1840-ima je pojam »naturalne škole« obuhvaćao književnost koja je u kraćim »ogledima« (ruski očerk) prikazivala život (petro)gradskoga pučkog sloja. Ovamo se ubraja i N. V. Gogolj (1809–52), Ukrajinac koji je pisao – gdjekad pod utjecajem E. T. A. Hoffmanna, ali preuzimajući građu iz seoskoga »maloruskog« folklora – kao petrogradski činovnik, ušao je u život grada, pa će se F. M. Dostojevskomu pripisati iskaz kako su svi kasniji prozaici »izišli iz Gogoljeve Kabanice«. Sentimentalni stil spajao je s grotesknom opservacijom. Gogolj se prihvatio i zahtjevnoga pothvata; u »Mrtvim dušama«, slijedeći načela pikarskoga romana, uprizorio je socijalni totalitet tadašnje Rusije: bila su to seoska vlastela i činovnički gradić N. Takve se Rusije prestrašio: završio je u ludilu. Ni Gogolj, kao ni ruski romantičari, nije postao europskim piscem: Puškin je upamćen po operama »Boris Godunov« i »Jevgenij Onjegin«, Gogolj po komediji »Revizor«. Na scenu je međutim, stupio »europejac«: I. S. Turgenjev (1818–83), vlastelin Orlovske gubernije, koji je često boravio u francuskom Bougivalu i kretao se među književnicima. Pripovjedačem »ogleda« postao je lovac koji je volio prirodu i susretao (talentirane) kmetove, ali je cijela serija romana posvećena inteligenciji: »suvišnim« plemenitašima, sukobima »očeva i djece«, genetskim opterećenjima »prevratnika«. Bila je to stilom poetskoga realizma pisana povijest ruskih ideja – sve do »nihilizma«. Njegovim je srodnikom postao I. A. Gončarov (1812–91), autor trilogije sa središnjim karakterom Oblomova, »najsuvišnijega« vlastelina. Kritika je skovala pojam »oblomovštine« kao općeruskog poroka. Ona je zastupala, prkoseći cenzuri, demokratske ideje. V. G. Bjelinski, sljedbenik njemačke filozofije, vidio je u »Jevgeniju Onjeginu« – »enciklopediju ruskog društva«, a u »Pismu Gogolju« ljutio se kada je Gogolj odustao od društvenokritičkoga smjera; za njim je pak N. G. Černiševski (1828–89) cijelo razdoblje nazvao »Gogoljevim«. Upravo je taj filozof i publicist, autor utopijsko-socijalističkog romana »Što da se radi?«, napisanoga u zatvoru, okupio cijelu skupinu oko časopisa »Sovremennik« s pjesnikom gradske sirotinje i »jauka« ruskog sela N. A. Njekrasovom (1821–78) i kritičarem N. A. Dobroljubovom (1836–61), koji je u Turgenjeva naslućivao dolazak budućega »pravog dana« (tj. prevrata). Bile su to izrazito ideološke interpretacije doba koje je u D. I. Pisarevu (1840–68) našlo glasnogovornika književnog utilitarizma, kakav se počeo širiti Rusijom i doveo do odbacivanja Puškina kao »vješta versifikatora« te ustoličenja Njekrasova na poetsko prijestolje.

Černiševski je ipak odao priznanje mladomu plemiću. Cijenio je oglede s krimske fronte časnika L. N. Tolstoja (1828–1910), koji je nalazio »dijalektiku duše« vojnika u unutarnjem monologu. Kavkazu je Tolstoj ostao vjeran sve do romana »Hadži-Murat«, posvećenoga tragičnoj sudbini kavkaskoga vođe. Poznavanje etičkih pitanja u ratu, kao i imperativ tumačenja pobjede 1812., doveli su Tolstoja do velikog, naizgled povijesnog romana »Rat i mir«, a pitanja etike i morala došla su do izražaja i u »Ani Karenjinoj«; »Uskrsnuće« je, kao ispovijed »plemića-pokajnika« s kritikom cijeloga državnog sustava, pripalo XX. st. Oslonac svojoj filozofiji tražio je u seljaštvu. Osim u dramama koje su prihvaćane kao »naturalističke« i simboličkih likova, seljaka u Tolstoja jedva da je bilo. Nasuprot njemu, F. M. Dostojevski (1821–81) izrazito je urban. Od ranoga prijevoda H. de Balzaca i »Bijednih ljudi«, u kojima spominje Puškina i Gogolja, autor je »petrogradskih tekstova« s likovima golobradih mladića uvučenih u socijalni i idejni vrtlog, buntovnika koji se naposljetku priklanjaju, kao i Tolstojev alter ego Nehljudov, »Evanđelju«. Izdvajanje karaktera jedne obitelji u provincijskome gradiću, omogućilo je razvijanje ideološkoga »disputa« »Braće Karamazovih«, romana najvećega duhovnog naboja. Dostojevski je začetnik novoga stila europske proze. Prvi je autor teksta koji kao da »stenografira« unutarnji monolog (»Krotka«). Knjiga Eugèna Melchiora de Vogüéa »Ruski roman« (»Le Roman russe«, 1886) otvorila je vrata europskoj recepciji dvojice pisaca koji su, tobože, otkrili l’âme russe.

Stilski kanon ruskog realizma prevladao je i N. S. Ljeskov (1831–95): vratio se pučkim talentima i vjerskim sektantima, poigravao se s pučkom etimologijom i uveo kazivanje (skaz) kao stilski postupak. Postao je također piscem XX. st., stvorivši mogući kanon »ornamentalne« ruske proze.

Uvjeti djelovanja ruske književnosti u XIX. st. bili su vrlo teški. Trojedinstvo samodržavlje – pravoslavlje – narodnost bilo je branjeno svim sredstvima: od cenzure, državne i crkvene, do progona. Književnost je rasla u otporima: postojala je londonska emigracija koja je njegovala »dekabrističke« tradicije (A. I. Gercen), postojali su zavjerenici o kojima je svjedočio Dostojevski, a njihovo nakazno lice prikazao u »Bjesovima«; motivi povorki prognanika mogu se naći u »Zločinu i kazni« i »Uskrsnuću«, ali i u Ljeskovljevoj, po Šostakovičevoj operi poznatoj, »Lady Macbeth Mcenskoga okruga«; naposljetku tu je bila i Gogoljeva poruka: u Ezopovu jeziku satiričara M. J. Saltikova-Ščedrina (1826–89), autora »Gospode Golovljovih«, romana o umiranju vlasteoskoga staleža, ali već prije u trilogiji komediografa Aleksandra Vasiljeviča Suhovo-Kobilina (1817–1903), koja je tek u režiji V. E. Mejerholda na scenu iznijela sav apsurd birokratske Rusije.

Ruska moderna

Ruska književnost XX. st. započinje A. P. Čehovom (1860–1904), piscem humoreski, koji je novelom »Dama s psićem« 1899. »ubio realizam« (Gorki), a 1901. u »Trima sestrama« potvrdio deideologizaciju ruskoga kazališta. Otvorio je vrata autorima malih proznih oblika koji su dokinuli vladavinu romana: A. I. Kuprinu (1870–1938), I. A. Buninu (1870–1953), protoekspresionistu L. N. Andrejevu (1871–1919), ali i jednom od najglasnijih pisaca stoljeća – M. Gorkom (1868–1936), autoru »bosjačkih« pripovijesti, koji oblikom romana nije nikada ovladao, pa ni u »Materi« pisanoj na temu prevrata 1905; europsku slavu stekao je modernom dramom »Na dnu«. Pokret ruskog simbolizma javio se već potkraj XIX. st. u programu D. S. Merežkovskoga (1865–1941), ali se »srebrni vijek« ruskog pjesništva razvio nešto poslije. Prvakom je postao V. J. Brjusov (1873–1924), bacivši tradiciji tendenciozne poezije rukavicu jednoga stiha: »O, pokrij svoje blijede noge!« Zanijekao je kult žene, proglasio načelo esteticizma, pa mu ni poziv »hunima« revolucije 1905. nije pomogao da napusti klasični stih. Simbolisti su priznali prethodništvo zanemarenih pjesnika XIX. st. – A. A. Feta (1820–92) i F. I. Tjutčeva (1803–73), njegovali su boje i zvukove, prizivajući »sunčano« načelo (K. D. Baljmont; 1867–1942). A. A. Blok (1880–1921) slijedio je njemačku romantiku u kultu »Prekrasne dame« ili simbolične gradske »Neznanke«, da bi, nakon erotskoga susreta s madonama talijanskog slikarstva, prihvatio melos ruske ciganske romanse te naposljetku »slušao« zvukove petrogradske periferije i blagoslovio Kristovim imenom »Dvanaestoricu« (zločinačkih) crvenogardista. Upravo je do savršenstva razvio »glazbenost« ruskog stiha, nasuprot »nomadu ljepote«, istraživaču antičke mitologije V. I. Ivanovu (1866–1949). Osebujnu je pak tanatopoetiku njegovao F. Sologub (1863–1927), autor romana »Mali bijes«, u kojem je ljepotu mladenačke tjelesnosti suprotstavio sotonskoj nakaznosti provincijskoga gradića. A. Bjeli (1880–1934) je nakon 1917. postao najutjecajnijim piscem: mnogo će mu dugovati V. V. Majakovski i S. A. Jesenjin, ali će stil njegove proze (roman »Petrograd«) dominirati u proznoj »herezi« mladoga naraštaja.

Eufoniji ruskog stiha koja je nadvisivala verbalne znakove, bijegu u mitske sfere, akmeisti su htjeli suprotstaviti »jasnoću« (»klarizam«), prenijevši pozornost na semantiku. Nisu uspostavili stilsko jedinstvo. N. S. Gumiljov (1886–1921), A. A. Ahmatova (1889–1966), O. E. Mandeljštam (1891–1938) bili su različiti: Gumiljov kao da je u »Zalutalom tramvaju« slutio da će postati (prvom) žrtvom crvenoga terora; Ahmatova je postala lirskom tragetkinjom na pozornici pjesništva nakon 1917; Mandeljštam je smatran »unutarnjim emigrantom«.

U ozračju avangarde

God. 1913. pojavio se provokativni manifest »Pljuska društvenom ukusu«. Na čelu pokreta bio je V. V. Majakovski (1893–1930). Nazivani su futuristima, premda su se ograđivali od Talijana. V. Hljebnikov (1885–1922) govorio je o »budetljanima« i predstavljao je drugo krilo pokreta, gradio je nove riječi, ali s arhaičnim polazištem: govorio je o »crnogorskom« (slavenskom) dobu ruskog jezika, cijenio je R. J. Boškovića. Bio je majstor igre riječima, različite od »kalambura« Majakovskoga, prizivao je magiju brojki i sebe proglašavao »predsjednikom zemaljske kugle« – njegov je globus uključivao druge kontinente: »Azija« – »Az i Ja«. B. L. Pasternak (1890–1960) rano je shvatio da se mora osamostaliti od Majakovskoga. Ako je Majakovski gradio stihove i poeme na isticanju lirskoga subjekta (»Ja«, 1913), onda je on potiskivao svoje »ja« i gradio emocije na srazovima smisla i suglasničkim skupinama koje su negirale »pjevnost« simbolista. Te su se suprotnosti očitovale u godinama prevrata. Majakovski je nakon 1917. postao najprije apelativnim, a zatim, od poeme »O tome«, tragičnim, samoubilačkim glasnogovornikom revolucije; u Pasternaka se revolucija prelamala kroz semantiku; Mandeljštam je napustio arhitekturu kao paradigmu umjetnosti, izričući tragediju »Petropolisa«, bio je prognan u Voronjež, a na kraju je završio u koncentracijskom logoru. Po strani je od njih stajao S. A. Jesenjin (1895–1925): najprije pjesnik koji je, poput M. Chagala, nebo naseljavao seoskim atributima, ali je sebe proglasio »posljednjim pjesnikom sela« i »ispovijedao huliganstvo«, sve do samoubojstva.

Prevrat je značio cezuru u kretanju književnosti. Neki su pisci odlazili u emigraciju: I. A. Bunin, koji je primio Nobelovu nagradu za autobiografski roman; romanopisac V. Nabokov (1899–1977), koji je pisao ruski, ali je poslije prihvatio engleski jezik, ali i M. I. Cvetajeva (1892–1941), pjesnikinja pobunjena erosa bliska avangardi, koja je u povodu Hitlerove okupacije Češke poželjela da »tvorcu vrati kartu« i, vrativši se u SSSR, počinila samoubojstvo. Pokušaj boljševika da organiziraju novu »proletersku kulturu« nije urodio plodom, pa je pitanje s kim će ruski književnici – s revolucijom ili protiv nje – ostalo otvoreno. Skupina Serapionove braće, pozivajući se na Hoffmannova pustinjaka, odbijala je služenje ideologiji i promicala zapadne uzore. K. A. Fedin (1892–1977), V. V. Ivanov (1895–1963), humorist M. M. Zoščenko (1895–1958), V. A. Kaverin (1902–1989) postali su obnoviteljima ruske proze. »Boje zastava« na kulama književnosti nisu zanimale ni kritičare »formaliste«: V. B. Šklovskoga (1893–1984) ili J. N. Tinjanova (1894–1943), ujedno i prozne pisce. Već 1921. romanom »Gola godina« pojavio se B. Pilnjak (1894–1937), a kritičari su uskoro čitali znanstvenofantastičnu distopiju J. I. Zamjatina (1884–1937) – roman »Mi«. Sredinom 1920-ih objavljivao je u avangardnome »LEF« I. E. Babelj (1894–1941), koji je tematizirao pohod »Crvene konjice« protiv Poljske 1920., a iz iste je Odese u Moskvu stigao i autor »Zavisti« – J. K. Oleša (1899–1960). »Odesiti« su bili i popularni dvojac humorista I. A. Iljf (1897–1937) i E. J. Petrov (1902–42). Povlaštena se pak »proleterska« proza vrtjela u krugu tema građanskoga rata i gradnje »novoga društva«, i zaostajala je za izvanstranačkim »suputnicima revolucije«. »LEF« je potkraj 1920-ih nudio samo »literaturu fakta« (S. M. Tretjakov; 1892–1939), zalaznica avangarde koju su formirali oberiuti N. A. Zabolocki (1903–58), D. I. Harms (1905–42), A. I. Vvedenski (1904–41) i dr., djelovala je na marginama. Smrt Majakovskoga 1930. označila je kraj avangarde.

Raspadanje sustava

Tolstojev je jubilej 1928. bio iskorišten za zahtjev »povratka realizmu«, a iste je godine objavljen i svezak »Tihoga Dona« M. A. Šolohova (1905–84). God. 1932. bila je priznata štetnost stranačkoga »sektašenja«, raspuštene su sve književne organizacije i 1934. održan Kongres koji je formulirao obvezujuću doktrinu »socijalističkoga realizma«. Oko 1937. ubijani su ili zatvarani u logore podjednako stranački i izvanstranački pisci. Prednost su imala djela o građanskome ratu (paradigma: »Poraz« A. A. Fadejeva; 1901–56) i »proizvodni romani« o gradnji industrije (paradigma: »Cement« F. V. Gladkova; 1883–1958). Uza sve uspjehe pisaca koji su prihvatili model, ali ga zapravo simulirali (L. M. Leonov; 1899–1994), »velika« se književnost nije stvarala u državnim nakladama, nego u rukopisima za bolja vremena: bile su to distopije A. P. Platonova (1899–1951), bitno različite od Zamjatinove, te roman Gogoljeve tradicije, faustovske motivike i reinterpretacije Golgote »Majstor i Margarita« M. A. Bulgakova (1891–1940). Pisani u 1930-ima, postali su općim dobrom tek u 1960-ima, kada se postupno napuštala doktrina socijalističkoga realizma. Nakon 1953. pokušalo se obnoviti društvenu funkciju realizma: bile su dopuštene pripovijesti A. I. Solženjicina (1918–2008) s temom koncentracijskoga logora, ali je antibirokratski roman »Nije sve u kruhu« V. D. Dudinceva (1918–98) izazvao 1956. uzbunu. Cenzura, međutim, nije mogla dohvatiti novi medij: »magnetofonska revolucija« izbila je nakon pokušaja obnove retorike estrade (J. A. Jevtušenko; 1933–2017; A. A. Voznesenski; 1933–2010), nastupima »barda« uz gitaru (B. Š. Okudžava; 1924–97; V. S. Visocki; 1938–80), pristupačnima na nosačima zvuka. U 1950-ima i 1960-ima i proza je pošla putem obnove: s jedne su strane nastupali mladi urbani autori (»proza u trapericama« V. P. Aksjonova; 1932–2009), s druge pak »seoski pisci« (V. G. Rasputin, 1937–2015) koji su, sa Solženjicinom, branili tradicionalne vrijednosti. Za čudo su postigli uspjeh na Zapadu, koji je u njima vidio ekološki svjesne autore! Zabrana almanaha »Metropol« 1979. očitovala je taj jaz. Stranka je podržavala »derevenščike«: Aksjonov je morao napustiti zemlju kao i V. N. Vojnovič (1932–2018) ili autor hemingwayevskih ratnih novela V. P. Njekrasov (1911–87). U emigraciju je otjeran i pjesnik visokih estetskih vrijednosti, znalac eng1eskog stiha J. A. Brodski (1940–96). Suprotnost selo–grad ustrajala je i onda kada se nakon raspada književnog sustava raspala i država. S jedne strane romani ruskog »proroka«, konzervativnoga Solženjicina, s druge »Puškinski dom« s mistifikacijama ruske tradicije A. G. Bitova (1937–2018), dočekali su doba estetskoga pluralizma i tržišnih vrijednosti; pri tom valja uzeti u obzir i izvanrusku potražnju. Imena koja su izbila na čelo proze i drama bila su poznata i prije: V. Jerofejev (1938–90), D. A. Prigov (1940–2007), V. Sorokin (r. 1955), Lj. S. Petruševska (r. 1938), J. A. Popov (r. 1946), S. Sokolov (r. 1943), L. S. Rubinštejn (r. 1947); njima se pridružio i V. O. Pelevin (r. 1962). Kanon se te književnosti nije formirao. Dileme su ostale.

Kazalište

Kao i druge nacionalne kazališne tradicije, i ruska je obilježena dvojnim izvorima, svjetovnima i sakralnima. Popularno putujuće kazalište zvano Vertep izvodilo se kao glavna atrakcija na sajmovima o božićnim blagdanima, a izvedba je kombinirala nastup glumaca u prednjem i marioneta u srednjem dijelu prikazbenoga prostora, vođenih rukama izvođača u trećem, stražnjem dijelu tih pokretnih kazališnih daski. I ono je bilo nabožna karaktera te prikazivalo prizore Isusova rođenja, posjeta triju kraljeva, pokolja nevine dječice i sl. S vremenom mu je repertoar počeo težiti satiri suvremene svakodnevice. Svećenstvo ga je štitilo, čak mu ustupalo mjesto u crkvi, ali je poslije zabranjivano, no to mu nije smanjivalo popularnost sve do XVII. st. Religiozno kazalište misterija u Rusiju je dospjelo iz Poljske početkom XII. st.; izvodilo se isključivo u samostanima, a tek su 1630. misterije izvodili studenti na sveučilištu i u javnim školama, na poljskom i latinskom. Najstariji je latinski tekst, naslovljen »Adam«, iz 1507., a najstariji poljski, od čak stotinu prizora, što su zahtijevali četverodnevnu izvedbu, »Spasiteljev život nakon došašća u Jeruzalem«, sročio je neki krakovski dominikanac 1533. Crkva se redovito služila dramom kao obrazovnim medijem, o trima godišnjim scenskim svetkovinama, Božiću, Uskrsu i mesopusnoj nedjelji, kada su se izvodile scene posljednjega suda. Misterija je sačuvano malo; naslovi brkaju žanrovske odrednice komedije i tragedije, ne poštuju kronologiju te miješaju stvarne i izmišljene likove. Komedija »Adam i Eva«, primjerice, tiskana u Kijevu 1675., donijela je prolog koji s temom komada nema nikakve veze, a biblijski i alegorijski likovi nastupali su zajedno s povijesnim figurama.

Moderno se rusko kazalište zato prije dovodi u vezu s Vertepom; ono datira od polovice XVII. st., kada je gubilo isključivo religijska obilježja i umjesto biblijskih prizora nizalo realističnije karikature povijesnih i aktualnih događaja. Razvoju ruskoga kazališta pogodovala su diplomatska iskustva u stranim zemljama, osobito Italiji. Tako je car Aleksej I. Mihajlovič izgradio prvo kazalište u kući ruskog diplomata Matvejeva, pod vodstvom kojega su se pripremale predstave za ljetnu carsku rezidenciju u Preobraženskom. God. 1673. bilo je izgrađeno zimsko kazalište na Kremlju, a u XVII. st. postojala su i privatna kazališta u Kijevu; izvodio se isključivo duhovni repertoar, ali su se pisale i komedije u stihu. Nakon smrti cara Alekseja I. Mihajloviča (1676) kazalište je bilo zatvoreno.

Već od 1701. postoje tragovi školskoga kazališta. Osim misterija i interludija prevodili su se i adaptirali i strani dramatičari, posebice Molière, koji se zajedno s Calderónom i drugim dramatičarima izvodio i u Komedijnoj hramini, zgradi izgrađenoj na Crvenom trgu u Moskvi 1702., ali zatvorenoj 1706. I kadetska škola u Sankt Peterburgu vodila je računa o studiju stranih jezika i književnosti, pa se upravo u takvu amaterskom književnom društvu posebno istaknuo i A. P. Sumarokov, slavljen kao utemeljitelj ruskoga kazališta. Tek je 1748. bilo izgrađeno prvo stalno kazalište u Jaroslavlju, no 1756. glumci su se po carevoj naredbi preselili u Sankt Peterburg. God. 1757. bio je utemeljen u Moskvi Universitetskij teatr, 1776. Znamenskij teatr, a 1780. Moskva je dobila prvu stalnu kazališnu zgradu, Petrovskij teatr, u kojem je 1783. prvi put bila izvedena komedija D. I. Fonvizina »Maloljetnik«. Na toj je lokaciji 1825. bio otvoren Boljšoj teatr. God. 1824. otvoren je u Moskvi i Malyj teatr, u kojem su se izvodila djela F. Schillera, W. Shakespearea, A. S. Gribojedova, te poslije A. N. Ostrovskoga, koji je zajedno s N. V. Gogoljem dao novu, realističku nacionalnu dramsku riječ.

U Sankt Peterburgu bio je podignut 1832. Aleksandrijski teatr, a 1860. Marijinskij teatr. Unatoč monopolu carskih kazališta, potkraj 1860-ih javili su se pokušaji osnivanja privatnih kazališta, a posebice je snažno obilježje ruskoga kazališta potkraj XIX. st. bio amaterizam. Iz dviju družina što su ih vodili K. S. Stanislavski i V. I. Njemirovič-Dančenko nastao je 1898. Moskovskij hudožestvennyj teatr (MHT), koji će stubokom preobraziti ne samo organizacijske nego i oblikovne uzuse te umjetničke standarde ruskoga kazališta, težiti jedinstvu svih ravnopravnih sastavnica kazališnog čina pod edukativnim i stvaralačkim vodstvom redatelja. Na repertoaru su bili L. N. Tolstoj, A. P. Čehov, L. N. Andrejev, M. Gorki, ali i strani autori, podjednako klasici te naturalistički i simbolistički komadi. Scenografska načela u tom je kazalištu provodila skupina slikara i scenografa oko revije »Mir iskusstva«, odakle su potekli L. Bakst i A. N. Benois, a njihove su opreme predstava utjecale i na zapadnoeuropske pozornice. U njem je prva iskustva stekao i glumac V. E. Mejerholjd, poslije redatelj koji će unijeti dodatne novine, kao što je ukinuće čitaćih proba, studij scenskih rješenja zajedno s glumcima, rad na improvizaciji i gestičkom aspektu glumačkoga nastupa, kada je dobio prigodu u kazalištima u Sankt Peterburgu (1908–17). Istodobno je ruski balet pod vodstvom S. P. Djagileva potaknuo razvoj moderne baletne umjetnosti. Revolucija 1917., međutim, ukinula je kazališta koja su djelovala pod carskim režimom, skrb o kulturno-prosvjetnoj djelatnosti povjerila A. V. Lunačarskomu, a Mejerholjd je dobio dodatne ovlasti. U Teatru revoljucii, koji je 1922. osnovao u Moskvi, ostvario je svoje ideje o funkciji kazališta kao čimbenika u revolucionarnim zbivanjima. Kritizirano zbog formalizma, to je kazalište bilo zatvoreno 1938. MHT bio je osuđen kao izraz staroga režima, ali je nakon trijumfalne turneje po Europi i Americi i kod kuće zadržao ugled te se 1920-ih otvorio i za sovjetski repertoar. Staljinova ga je diktatura, međutim, potvrdila kao tvrđavu realizma, nasuprot nepoželjnim formalističkim i avangardističkim Mejerholjdovim zastranjenjima, unatoč trajnomu zanimanju potonjega za revolucionarni i sovjetski repertoar (V. V. Majakovski, M. A. Bulgakov, V. V. Višnjevski). U tim prvim desetljećima XX. st., kada se nizalo mnoštvo kulturnih organizacija (→ proletkult; rapp) te kada je kazališna djelatnost bujala u raznovrsnim formama – od uličnoga masovnoga kazališta do manjih agitpropovskih nastupa, živih novina, lutkarskog i dječjega kazališta te kazališnih brigada na fronti – stasao je i A. J. Tairov, glumac i redatelj, Mejerholjdov učenik. On je 1914. s A. G. Koonen utemeljio Kamernyj teatr, koji je ubrzo postao središtem avangardističkih strujanja, osobito u scenografiji, ali i laboratorij glumačke stilske raznolikosti, prikladno razvedenim repertoarom (E. Th. A. Hoffmann, B. Brecht – K. Weill, O. Wilde, E. Scribe, P. Claudel, W. Shakespeare, J. Racine, Ostrovski, B. Shaw, E. O’Neill). Optuživan za apolitičnost, Tairov je i u staljinizmu trpio kritike, a kazalište je godinu prije njegove smrti (1950) bilo zatvoreno. E. B. Vahtangov također je najprije bio učenik Stanislavskoga, poslije je okupio vlastite pristaše i bio žestoki privrženik Revolucije, pa je u prvom studiju (Studija Vahtangova, 1917) uspijevao kao daroviti redatelj grupnih scena i kombinator različitih kazališnih tradicija.

Nakon Staljinove nacionalizacije svih kazališta i programatskoga socijalističkog realizma pod Ždanovljevom paskom te pomora niza ruskih umjetnika u progonima prije i nakon rata, s intervalom ratnoga kazališta pod vodstvom Komiteta za umjetnička pitanja, rusko je kazalište drastično bilo osiromašeno, no Hruščovljev dolazak 1950-ih donio je rehabilitacije i oslobođenja iz sibirskoga zatvoreništva, pa i neke slobode u kazališnom repertoaru. God. 1953–83. Moskovskij teatr dramy i komedii vodio je J. P. Ljubimov, a od 1964. proslavio ga je kao avangardistički Teatr na Taganke. Lenjingradsko kazalište Gorki vodio je od 1956. G. A. Tovstonogov, koji je inovativno postavljao klasike, no glavna su novina bila masovno posjećena javna čitanja pjesnika kao što su J. A. Jevtušenko, A. A. Voznesenski i B. A. Ahmadulina. To je razmjerno plodno razdoblje bilo okončano Brežnjevljevim dolaskom i odlaskom niza ruskih umjetnika i intelektualaca u progonstvo, no restrikcija javne riječi ipak je omogućila cvat redateljskoga kazališta, tako A. V. Efrosa, u kazalištu Malaja Bronnaja (1967–85), koji je Brechtom oplodio poticajno nasljeđe ruskih kazališnih reformatora s početka stoljeća.

Povoljna klima perestrojke i »glasnosti« za vladavine M. S. Gorbačova donijela je 1986. radikalni zaokret: uprava je bila predana kazalištima, osnovana je neovisna Unija kazališnih djelatnika, došlo je do demokratizacije kazališne uprave, slobodnoga izbora repertoara i raspolaganja prihodom, a ukinuta je i cenzura. Ljubimov se 1988. vratio u Teatr na Taganke, broj se moskovskih kazališta s 30 povećao na 45, otvaraju se studiji i rubna, istraživački nastrojena manja kazališta, prevode se i izvode djela zabranjenih zapadnih autora, a javljaju se i novi ruski dramatičari.

Filozofija

Ruska se filozofija u svojim početcima, koji se obično datiraju na početak XVIII. st., ne može promatrati izvan konteksta europske filozofije, jer je i ona prošla plodno razdoblje vlastitoga prosvjetiteljstva. Tako su se već potkraj XVII. st. javili prvi značajniji filozofi prosvjetitelji kao V. N. Tatiščev (1686–1750), F. Prokopovič (1681–1736) i A. D. Kantemir (1708–44), koji se u svojim filozofijsko-prirodoslovnim raspravama bore protiv srednjovjekovno-skolastičkih nazora, zastupaju nauk o »dvjema istinama«, brane teorije G. Galileija i N. Kopernika, nauk o mnoštvu svjetova i beskonačnosti svemira i zalažu se za potonji pravorijek »zdravoga razuma«, protiv svakoga misticizma i iracionalizma. Kantemir je također zaslužan za prvo utemeljenje ruskoga filozofijskoga nazivlja. Nadovezujući se na prirodoznanstvena istraživanja M. V. Lomonosova, filozofi prosvjetiteljstva kao što su N. N. Popovski (1730–60) i Dmitrij Sergejevič Aničkov (1733–88), iznose u svojim djelima oštru kritiku religiozne svijesti i svake vrste misticizma, što je vrhunac dobilo u materijalističkoj filozofiji A. N. Radiščeva (1749–1802), koji radikalno odbacuje svaku pomisao o besmrtnosti ljudske duše i o nužnosti postojanja tadašnjega vladajućega samodržavlja.

Unatoč tomu, ruska filozofija XVIII. st. također je bila pod vrlo snažnim utjecajem »školske filozofije« Ch. Wolffa, no već početkom XIX. st. osjetio se snažan utjecaj F. W. Schellinga i G. W. F. Hegela te, nešto manji, I. Kanta i J. G. Fichtea.

Rusku filozofiju XIX. i početkom XX. st. presudno od ostale europske razlikuje transformacija filozofije u književnost i oslanjanje na pravoslavnu predaju. Prvo omogućuje da se djela velikanâ ruske književnosti (npr. L. N. Tolstoja) mogu promatrati kao vrhunski prinosi filozofiji povijesti, filozofiji jezika, filozofiji umjetnosti itd., dok je oslanjanje na pravoslavnu baštinu omogućilo nastanak posebne religijske filozofije koja se obično označava kao sofiologija (premudrost ili sapientia divina). Uz pozivanje na tradiciju crkvenih otaca sofiologija posebice ističe ulogu Bogorodice, a u filozofiji smatra da je prije postanka svijeta postojala univerzalna mudrost (svemudrost, svjetska duša), zahvaljujući kojoj je uspostavljeno jedinstvo između Boga i stvorenja. Unutarsvjetski kaos, koji je nastao cijepanjem tog izvornoga jedinstva, prouzročio je »bolest bitka«, disharmoniju koja se može ukinuti samo ponovnim čovjekovim vraćanjem tom izvornomu središtu kozmosa, jedinstvu svemudrosti. To se postiže kroz znanost, gospodarstvo, kulturu i umjetnost.

Zahvaljujući spomenutim obilježjima, već početkom XIX. st. jačale su spekulativne tendencije koje su se protivile materijalističkim idejama XVIII. st. Protiv tih ideja istupali su mnogi teoretičari okupljeni u literarno-filozofskim kružocima kao što je »Ljubomudri«: Aleksandr Ivanovič Košeljev (1806–83), A. S. Homjakov (1804–60), Avram Sergejevič Norov (1795–1869) i Mihail Petrovič Pogodin (1800–75). Oni su oštro napadali materijalističku filozofiju, smatrajući ju francuskim uvozom koji je neprimjeren »ruskoj duši«, ali su istodobno promicali i prepisivali filozofeme Kanta, Fichtea i osobito Schellinga. Pod Schellingovim utjecajem bili su i filozofi Danilo Mihajlovič Velanski (1774–1847), Aleksandr Ivanovič Galič (1783–1848), Ivan Ivanovič Davidov (1794–1863), a pod izravnim utjecajem Hegelove filozofije, posebice njegove teorije o narodu i o duhu naroda, razvilo se slavenofilstvo i panslavizam Homjakova, K. S. Aksakova (1817–60) i dr. Dekabristi (P. I. Pestelj, N. M. Muravjov, K. F. Rilejev i osobito N. A. Krjukov) zastupali su mnoge u osnovi materijalističke i ateističke filozofske teze, ali su na razvoj društva gledali uglavnom subjektivno-idealistički. Na njih su se nastavili veliki revolucionarno-demokratski mislioci XIX. st. kao što su V. G. Bjelinski (1811–48), A. I. Gercen (1812–70), N. G. Černiševski (1828–89), N. A. Dobroljubov (1836–61), D. I. Pisarev (1840–68), Maksim Aleksejevič Antonovič i Mihail Larionovič Mihajlov. Premda je Černiševski nesumnjivo bio pod utjecajem L. Feuerbacha, a Bjelinski, pa donekle i Hercen, Hegela, njihovi estetski i sociološki nazori sadrže i mnoge autohtone elemente. Znatno slabiji utjecaj od toga smjera ruske revolucionarno-demokratske misli imale su filozofske teze Nikolaja Jakovleviča Grota (1823–99), kao predstavnika tzv. psihoidealizma, zatim empirista pozitivističkoga smjera Matveja Mihajloviča Troickoga (1835–99) i hegelovca Borisa Nikolajeviča Čičerina (1828–1904). Novokantovstvo su zastupali S. N. Trubeckoj (1862–1905) i Aleksandr Ivanovič Vvedenski (1856–1925). Posebno mjesto unutar novije ruske filozofske misli zauzima L. N. Tolstoj (1828–1910), koji u svojim teoretskim radovima brani određenu filozofiju osjećaja (blisku Rousseauu), po kojoj se životni smisao otkriva samo osjećajem, a ne razumom. Braneći u svojim socijalnim nazorima kršćansku tezu o »neprotivljenju zlu«, Tolstoj smatra da društvenim idealom treba postati najprostije prirodno stanje, koje postoji još samo u nepokvarenom životu ruskih mužika. Pokušaj eklektičkoga spajanja različitih filozofija zamjetljiv je u P. L. Lavrova (1823–1900), Vladimira Viktoroviča Leseviča (1837–1905) i sociologa Nikolaja Konstantinoviča Mihajlovskoga (1842–1904). Različite varijante spiritualizma (osobito tzv. panpsihizam) pojavljuju se u filozofijama Alekseja Aleksandroviča Kozlova (1831–1901) i Leva Mihajloviča Lopatina (1855–1920), a intuicionizam je zastupao logičar N. O. Loski (1870–1965). Teističke i spiritističke teze očite su i u djelima Fjodora Aleksandroviča Golubinskoga (1797–1854), Pamfila Daniloviča Jurkeviča (1827–74), Viktora Dmitrijeviča Kudrjavceva (1828–92) i Mihaila Ivanoviča Vladislavljeva (1840–90). Među mnogobrojnim i pretežno nesamostalnim filozofemima toga mističko-idealističkoga smjera relativno su najoriginalniji oni V. S. Solovjova (1857–1900), iracionalista, koji je pokušavao postići sintezu religioznoga, mističkog i filozofskog, odnosno znanstvenoga. To je nastavio N. A. Berdjajev (1874–1948), idealistički filozof koji je nastojao pomiriti Kantova gledišta s kršćanskom mistikom i ruskim mesijanstvom (zbog nekih njegovih teza smatra se pretečom filozofije egzistencije). Pod utjecajem Machova i Avenariusova pozitivizma bili su empiriokritičari Vladimir Aleksandrovič Bazarov, Aleksandr Aleksandrovič Bogdanov i dr. Nasuprot svim tim raznovrsnim idealističkim spekulativnim filozofijama, koje nisu dale originalni prinos europskoj misli, već su bile u sjeni zapadnjačkih, pretežno idealističkih sustava, revolucionarna ruska filozofija nastavila je smjer koji je 1880-ih doveo do osnutka marksističkoga kružoka »Oslobođenje rada« pod vodstvom jednog od najoriginalnijih ruskih filozofa marksista G. V. Plehanova (1857–1918), koji je oštro kritizirao različite filozofske revizije marksizma. Poseban je prinos marksističkoj filozofiji dao V. I. Lenjin (1870–1924), ne samo u navlastito filozofskim djelima (kao što su »Materijalizam i empiriokriticizam«) već i u drugim spisima koji dalje razvijaju Marxove i Engelsove teze.

Predrevolucionarni filozofi idealisti (kao npr. S. N. Bulgakov, Berdjajev, Loski, Lev Platonovič Karsavin, Semjon Ljudvigovič Frank i dr.) zadržali su i nakon Listopadske revolucije neko vrijeme svoje položaje na sveučilištima i drugim znanstvenim ustanovama, a također su i dalje objavljivali knjige i časopise, u kojima su promicali različite idealističke filozofije. U to doba Abram Moisejevič Deborin, David Borisovič Rjazanov i dr. također su pokušali stvaralački razviti i interpretirati filozofiju marksizma. Takav je umjereni pluralizam prekinut od sredine 1920-ih od kada je jedina prihvatljiva postala filozofija marksizma kakvu je dogmatski definirao J. V. Staljin. Nakon Staljinove smrti javile su se i tendencije oslobađanja od tog utjecaja.

Nakon raspada SSSR-a ruska je filozofijska scena obilježena osjećajem krize identiteta zbog dugogodišnje hegemonije marksističkoga svjetonazora, što se pokušava prevladati recepcijom glavnih postignuća suvremene filozofije Zapada (fundamentalna ontologija, fenomenologija, hermeneutika, strukturalizam, postmoderna i dr.). U tom se smislu mogu izdvojiti tri radikalna pokušaja rješavanja spomenute krize: oslanjanje na prirodne znanosti, poglavito na njihova epistemološka postignuća, uzimanje u obzir geopolitičkih specifičnosti, posebice što se tiče pitanja ruskog identiteta, i vraćanje staroj religiozno-filozofijskoj predaji, posebice sofiologiji.

Likovne umjetnosti

Na području današnje Rusije najstarija umjetnička svjedočanstva potječu iz paleolitika (kultne figurice Venera i životinja). U neolitičkim nalazima prevladava keramika s geometrijskim motivima te stilizirani kameni i koštani ljudski i životinjski likovi. U stepama istočne Rusije u prvom su se tisućljeću razvile mnogobrojne kulture nomada. Pod utjecajem grčkih kolonija na crnomorskoj obali od IX. do VII. st. pr. Kr. kultura Skita i Sarmata dosegnula je vrhunac u umjetničkoj izradbi kultnih i uporabnih predmeta te nakita od srebra i zlata. U doba → seobe naroda na teritoriju koji su nastavali Slaveni (od Baltičkoga mora, do Dunava i Dnjepra) nalazimo keramiku sa stiliziranim geometrijskim motivima, srebrni i zlatni nakit s emajlom (osobito fibule), idole od bronce, kamena i keramike; većina geometrijskih motiva održala se u ruskoj pučkoj umjetnosti do kraja XIX. st., osobito u drvorezbarstvu i narodnoj nošnji. Umjetnost na tom području, prije prodora kršćanstva, bila je sinteza zamršenih utjecaja antičke, skitske, germanske, baltičke, ugrofinske i istočne slavenske umjetnosti. Potkraj X. st. Rusi su primili kršćanstvo i time ušli u bizantski kulturni krug; u tom su razdoblju (kijevski stil, X–XIII. st.) prevladavali bizantski utjecaji, a u daljnjem razvoju (moskovski stil, XIV–XVII. st.) slavenska i bizantska tradicija bile su obogaćene utjecajima iz Azije. Europskim stilom (od XVIII. st. do 1917) započelo je razdoblje moderne ruske umjetnosti u kojem je bilo preuzeto, ali i prilagođeno zapadnoeuropsko kulturno naslijeđe. Sovjetski stil trajao je od Listopadske revolucije do raspada Sovjetskoga Saveza 1991., od kada traje postsocijalistički stil u ruskoj umjetnosti.

Arhitektura

Od X. st. crkveno graditeljstvo preuzelo je bizantski tip centralne građevine križna tlocrta s kupolom, isprva građene u drvu, potom u kamenu. Najstarije su u Kijevu (Sv. Sofija, 1018–37., pregrađena u baroku) i Novgorodu (Sv. Sofija, 1045–52). Na području Novgoroda i Vladimira nastale su mnogobrojne crkvice s jednom kupolom koja je pod utjecajem azijskog istoka poprimila oblik lukovice, što je postalo glavno obilježje ruskoga crkvenoga graditeljstva. Na nekim crkvama u Vladimiru unutar bizantskih shema javili su se elementi romaničkoga graditeljstva (Uspenski sabor, 1185–89). Već u XI. st. u svjetovnom graditeljstvu Kijevske Kneževine javio se → kremlj. Nakon pada Carigrada 1453. Moskva je postala središtem Pravoslavne crkve pa su se obilježja bizantske umjetnosti pomalo gubila, odn. prilagođavala autohtonomu graditeljstvu. Pri ponovnoj izgradnji moskovskoga Kremlja u XV. st. sudjelovali su talijanski graditelji P. A. Solari (oko 1450–93) i A. Fieravanti di Fioravante di Ridolfo (1415–85/86), koji su unijeli renesansne elemente. Potkraj XVII. st. zamjetni su utjecaji baroka koji su dolazili izravno iz europskih središtâ i prilagođeni su tradicijskomu graditeljstvu (crkva Bogorodice u Filima, 1690–93. izgrađena na imanju boljara Nariškina, tzv. nariškinski barok). Barokni stil u Ukrajini, kozački barok, došao je preko susjedne Poljske. Moderno doba ruskoga graditeljstva započelo je europskim stilom u doba cara Petra Velikoga koji je, radi izgradnje nove prijestolnice Sankt Peterburga, pozvao europske, pretežito talijanske graditelje i umjetnike svih profila. Prvi graditelj i urbanist nove prijestolnice bio je D. Trezzini (1670–1734); izgradio je, uz ostalo, sabornu crkvu sv. Petra i Pavla i Ljetni dvorac. U doba carice Katarine II. istaknuo se B. F. Rastrelli (1700–71), gradeći monumentalne projekte u sintezi talijanskog baroka i ruskoga tradicijskoga graditeljstva – tzv. stil Rastrelli (Zimski dvorac, kompleks manastira Smoljni, Velika palača na Kremlju u Moskvi). U drugoj polovici XVIII. st. francuski graditelj Jean-Baptiste Michel Vallin de la Mothe (1729–1800) uveo je u rusko graditeljstvo klasicizam, koji se održao do sredine XIX. st. i postao ruskim nacionalnim stilom. U klasicizmu strogih oblika, harmoničnih proporcija i monumentalnih razmjera gradili su: Antonio Rinaldi (oko 1709–94), G. Quarenghi (Kvarengi, Gvarengi; 1744–1817), francuski graditelj Thomas de Thomon (1754–1813), Andrejan Dmitrijevič Zaharov (1761–1811) i Andrej Nikiforovič Voronjihin (1759–1814). Posljednji veliki ruski klasicistički graditelj bio je Talijan K. I. Rosi (Carlo Rossi; 1775–1849), autor urbanističkoga rješenja središta Sankt Peterburga. U Moskvi se u drugoj polovici XVIII. st. ističu klasicističke građevine V. I. Baženova (1737–99) i M. F. Kazakova (1738–1812), autora reprezentativne palače Senata (1777–87), danas sjedišta ruske vlade. Sredinom XIX. st. arhitektura je bila u znaku historicizma, pretežito neobizantskoga stila; u tom su stilu projektirali Konstantin Andrejevič Ton (1794–1881) Veliku palaču na Kremlju u Moskvi i A. P. Brjulov (1798–1877) Mihajlovsko kazalište u Sankt Peterburgu. Početkom XX. st. dopirali su u Rusiju suvremeni zapadnoeuropski utjecaji, osobito secesija; pokušaji primjene modernizma uočavaju se u Moskvi u djelima A. V. Ščuseva (1873–1949). U projektima arhitekata sovjetskog razdoblja Konstantina Stepanoviča Meljnikova (1890–1974) i braće Leonida Aleksandroviča (1880–1933), Viktora Aleksandroviča (1882–1950) i Aleksandra Aleksandroviča Vesnina (1883–1959) prisutne su ideje konstruktivizma i funkcionalizma kao i kod Ščuseva, koji je uklopio Lenjinov mauzolej na Crveni trg u Moskvi (1924–30). Nakon 1930. arhitekti socijalističkoga realizma posezali su za tradicionalnim klasicizmom kombiniranim s nefunkcionalnom dekorativnošću. U velikim su se gradovima podizale građevine golemih razmjera i industrijska postrojenja, bila su izgrađena nova velika stambena naselja, a u Moskvi i raskošne stanice metroa (stanica Taganskaja). Nakon II. svjetskog rata pristupilo se obnovi razorenih gradova koji su dobili mnogobrojne stambene blokove i nebodere, npr. u Moskvi prema projektima Leva Vladimiroviča Rudnjeva (1885–1956) sa suradnicima. Nakon 1953. arhitekti su nastojali prekinuti sa staljinističkim načinom gradnje i pokušali izboriti slobodu u projektiranju. Među istaknute arhitekte toga razdoblja ubrajaju se B. M. Iofan (1891–1973) i Vladimir Georgijevič Geljfrejh (Helfreich; 1885–1967). U arhitekturi nakon 1992. najmlađi naraštaj arhitekata projektira u svim stilovima moderne arhitekture, ali i ruskog eklekticizma.

Kiparstvo

U Rusiji je kiparstvo stoljećima imalo dekorativnu ulogu, tek je u doba Petra Velikoga, kada su u zemlji djelovali mnogi strani majstori, osobito portretisti i dekorateri građevina i interijera, postalo samostalnom likovnom granom. U Sankt Peterburgu francuski kipar É. M. Falconet (1716–91) izveo je, po narudžbi Katarine II., monumentalni brončani kip Petra Velikoga na konju u propnju (1766–78). Djelatnost ruskih kipara, školovanih u zapadnoeuropskim gradovima, započela je u doba klasicizma. Glavni su predstavnici klasicizma: Fedot Ivanovič Šubin (1740–1805), Feodosij Fjodorovič Ščedrin (1751–1825), Mihail Ivanovič Kozlovski (1753–1802) i Ivan Petrovič Martos (1754–1835). U klasicističkoj koncepciji naglašavali su ruske tradicijske oblike i Vasilij Ivanovič Demut-Malinovski (1779–1846) i Stepan Stepanovič Pimenov (1784–1833). Oko sredine XIX. st. napuštaju se klasicističke sheme, a javljaju se težnje prema realizmu. Realisti po programu i izrazu bili su M. M. Antokoljski (1843–1902) i P. P. Trubeckoj (1866–1938), u potonjim radovima blizak impresionističkoj metodi. Među prvim predstavnicima isprva ekspresionističke potom apstraktne skulpture u XX. st. bili su A. Arhipenko (1887–1964) i O. Zadkin (1890–1967). Braća A. Pevsner (pravo ime Nathan Borisovič P.; 1886–1962) i N. Gabo (pravo ime Neemia Pevsner; 1890–1977) zastupali su kubističke i potom apstraktne težnje. Začetnik konstruktivizma bio je kipar i slikar V. J. Tatljin (1885–1953). Od 1934. jedini priznati likovni izraz bio je → socijalistički realizam. Već od prije sljedbenik realizma, Nikolaj Andrejevič Andrejev (1873–1932) izvodio je monumentalne spomenike, kipove i portrete. Svestrana V. I. Muhina (1889–1953) autorica je monumentalnih kipova na pročelju paviljona SSSR-a na Međunarodnoj izložbi u Parizu 1937. Socijalistički realizam zadržao se i nakon II. svjetskog rata, pa su nadalje glavni zadatci kipara bili spomenici i poprsja. Glavni predstavnici socijalističkog akademizma u kiparstvu bili su Nikolaj Vasiljevič Tomski (1900–84) i J. V. Vučetič (1908–74). Potkraj 1960-ih u Rusiju su sa Zapada postupno počeli prodirati suvremeni umjetnički pravci; konceptualizam su razvili Vadim Sidur (1924–86) i Ilja Kabakov (r. 1933), maštovite instalacije izvode Aleksej Sundukov (r. 1952), Irina Zatulovska (r. 1954), Vadim Zaharov (r. 1959).

Slikarstvo

Rusko slikarstvo razvilo se pod utjecajem bizantske umjetnosti; za potrebe Crkve radile su se biblijske kompozicije u mozaiku, freski i na drvenoj ploči (→ ikona). Najstariji su primjerci iz Kijeva (mozaici u Desjatinskoj crkvi iz X. st.; mozaici i freske u crkvi sv. Sofije i Uspenskom saboru iz XI. st.). Među najstarije sačuvane ikone, anonimnih monaha ikonopisaca, ubraja se Vladimirska Bogorodica (XI. st.), prauzor svim potonjim prikazima Majke Božje s Djetetom. Nakon pada Kijeva (1240) pod mongolsku vlast, središta umjetničke djelatnosti postali su Vladimir i Novgorod. Od bizantskih majstora ističe se potkraj XIV. i početkom XV. st. Teofan Grk iz Carigrada. Izradio je freske u Novgorodu i ikone na ikonostasu Blagovješčenskoga sabora u Moskvi sa suradnikom i sljedbenikom monahom A. Rubljovom (oko 1360–1430), autorom značajne ikone »Sveto Trojstvo«. Uz Rubljova najznačajniji slikar novgorodske škole bio je Dionizij (djelovao 1466–1502), koji je oslikao manastirsku crkvu Marijina rođenja u Ferapontovu (1500–02). Od pada Carigrada (1453) polako su se gubile bizantske sheme, a jačali su ruski utjecaji (pojava ruskih svetaca i prizora iz njihova života, ruska narodna nošnja, bogatiji kolorit osobito u oslikavanju ikona i iluminaciji), koji su dosegnuli vrhunac u stroganovskoj školi (pokraj XVI. i početkom XVII. st.) u ikonama i freskama Prokofija Čirina i Nikifora Savina. Tijekom XVII. st. postupno su prodirali utjecaji sa Zapada, a u doba Petra Velikoga došlo je do prekida s ustaljenom ikonografskom tradicijom. On i njegova nasljednica Katarina II. kupovali su u inozemstvu djela najvećih majstora slikarstva, a i cijele zbirke, koje tvore jezgru muzeja → Ermitaž. Prvi naraštaj domaćih ruskih slikara bio je školovan u duhu kasnoga baroka, a njegovao se ponajviše reprezentativni portret. U XVIII. st. glavni portretisti bili su Aleksej Petrovič Antropov (1716–95) i njegovi učenici D. G. Levicki (1735–1822) i V. L. Borovikovski (1757–1825) te kraljevski portretist I. P. Argunov (1727–97). Predstavnik klasicističkoga slikarstva s pretežito povijesnom tematikom bio je Grigorij Ivanovič Ugrjumov (1764–1823), rimski đak, nastavnik i rektor Akademije, a njegov učenik O. A. Kiprenski (1773–1836) u rusko je slikarstvo uveo tematiku žanra, koju je razvio A. G. Venecijanov (1780–1847), od 1820. voditelj slikarske škole u kojoj se radilo izravno u prirodi (prizori iz seljačkoga života i rada). Herojske krajolike i vedute s romantičkim obilježjima radio je Maksim Nikiforovič Vorobjev (1787–1855), a povijesne kompozicije K. P. Brjulov (1799–1852). Preteča ruskog realizma bio je A. A. Ivanov (1806–58), koji se u Rimu nadahnuo → nazarencima. Realistične prizore iz građanskog života slikao je Pavel Andrejevič Fedotov (1815–52), a marine i pomorske bitke I. K. Ajvazovski (1817–1900). Društvo ruskih umjetnika →  Peredvižnjiki bilo je osnovano 1863. u Sankt Peterburgu na poticaj V. G. Perova (1833–82), G. G. Mjasojedova (1834–1911) i I. N. Kramskoja (1837–87), a pridružili su im se I. I. Levitan (1861–1900), V. A. Sjerov (1865–1911), te glavni predstavnik ruskog realizma I. J. Rjepin (1844–1930). Prilagođeni akademizam odražavao se u djelima V. V. Vereščagina (1842–1904) i M. A. Vrubelja (1856–1910), koji se preko plenerizma približio impresionizmu. Avangardna skupina ruskih slikara, L. Bakst (pravo ime Lev Samojlovič Rosenberg; 1866–1924), Konstantin Andrejevič Somov (1869–1939), A. N. Benois (1870–1960) i M. V. Dobužinski (1875–1957), okupljena oko časopisa → Mir iskusstva i njegova osnivača baletnog impresarija S. P. Djagileva (1872–1929), zauzimala se za oživljavanje ruske pučke umjetnosti; značajne rezultate postignula je u scenografiji i kostimografiji. Glavni su pokretači apstrakcije u Rusiji: V. Kandinski (1866–1944), autor prve apstraktne slike (1910), te M. F. Larionov (1881–1964) i N. S. Gončarova (1881–1962), utemeljitelji eksperimentalnoga pokreta → rejonizma. A. S. Rodčenko (1891–1956) u Moskvi je 1915. pokrenuo nonobjektivistički pokret, srodan → suprematizmu K. S. Maljeviča (1878–1935). Tradiciju pučke umjetnosti nastavili su mnogobrojni naivni umjetnici, a najznačajniji je Gruzijac N. Pirosmanašvili (1862–1918). Nakon Listopadske revolucije još su se neko vrijeme održale avangardne težnje i smioni eksperimenti koji su od 1934. bili zabranjeni, a službeno je bio priznat samo socijalistički realizam. Na faktografski su se način obrađivale teme iz građanskog rata i revolucionarnih zbivanja, iz života kolhoza i s radilišta, slikali su se prizori idilična života na selu, portreti partijskih dužnosnika, javnih radnika i umjetnika. Najznačajniji slikari i grafičari toga doba bili su: A. M. Gerasimov (1881–1963), Sergej Vasiljevič Gerasimov (1885–1963), Robert Rafailovič Falk (1886–1959), Vladimir Andrejevič Favorskij (1886–1964) i A. A. Dejneka (1899–1969). U časopisima »Pravda« i »Krokodil« od 1925. objavljivali su, pod pseudonimom Kukriniksi, političke karikature Porfirij Nikitič Krilov (1902–90), Mihail Vasiljevič Kuprijanov (1903–91) i Nikolaj Aleksandrovič Sokolov (1903–95). Nakon 1953. bila je održana prva izložba apstraktne umjetnosti, ali je socijalistički realizam ostao i dalje službena umjetnost. Afirmirao se niz mladih slikara, koji su nastojali u okviru figuracije postići svoj individualan izraz, a isticali su se: Jevsej Jevsejevič Mojsejenko (1916–88), Viktor Ivanovič Ivanov (r. 1924), Gelij Mihajlovič Koržev (1925–2012), Dmitrij Spiridonovič Bisti (1925–90) i Viktor Jefimovič Popkov (1932–74). Sredinom 1970-ih, pod utjecajem Zapada i otkrivanjem vlastitih avangardnih strujanja iz 1920-ih, u ruskoj su se umjetnosti počeli mijenjati stil, teme i tehnike, a sve veći broj umjetnika i skupina umjetnika eksperimentirao je novim medijima i materijalima. Geometrijskoj apstrakciji priklonio se Vladimir Andrejenkov (r. 1930), a iracionalnoj Eduard Stejnberg (1937–2012), suprematizmu Francisko Infante (r. 1943), neoprimitivizmu Arkadij Petrov (r. 1940), hepeninge i land art akcije izvodili su Vitalij Komar (r. 1943) i Aleksandr Melamid (r. 1945). Konceptualnoga su usmjerenja Sven Gundlah (r. 1959) i I. Kabakov. Hiperrealizam nadahnut temama socijalističkoga realizma zastupaju Konstantin Zvezdočetov (r. 1958) i Dmitrij Vrubelj (r. 1960). Razdoblje 1990-ih obilježava nastanak mnogobrojnih umjetničkih skupina (»Letopis«, »Muhomor«, »Mitki«, »Krasnaja zvezda«, TOTART i dr.). U Rusiji su rođeni, ali su je napustili, prije I. svjetskog rata ili nakon Listopadske revolucije, A. von Jawlensky (rus. Javlenskij; 1864–1941), M. F. Larionov, N. S. Gončarova, M. Chagall (1887–1985), El Lissitzky (pravo ime Eliezer Markovič Lisicki; 1890–1941), Ch. Soutine (Sutin; 1894–1943), S. Poliakoff (pravo ime Sergej Poljakov; 1908–69) i dr.

Glazba

Na temelju likovnih spomenika zaključuje se da su u doba Kijevske Kneževine uz glazbenike na plemićkim dvorovima veliku popularnost uživali žonglerima slični putujući pjevači i svirači, poznati pod nazivom skomorohi. S uvođenjem kršćanstva potkraj X. st. snažno se razvijala i crkvena glazba pod utjecajem Bizanta. Od XII. st. na bizantske su crkvene oblike počeli utjecati ruski jezik i narodna glazba, pa se razvila samostalna vrsta ruskoga crkvenog pjevanja. Najstariji sačuvani rukopisni dokumenti ruskoga crkvenog pjevanja potječu iz XII. st. i pisani su posebnim ruskim neumatskim pismom, tzv. krjuki notacijom. Temeljni oblik staroga ruskoga crkvenog pjevanja znamennyj raspev, odnosno znamennoe, jednoglasno je a cappella psalmodijsko-recitativno pjevanje slobodna ritma, a temelji se na sustavu osmoglasnika. Do propasti Kijeva kao kulturnog središta postojalo je i tzv. kondakarno (himničko) pjevanje bogato melizmima. Od XIII. st. razvijale su se epske narodne pjesme maloga melodijskog opsega, koje su od XIX. st. poznate pod nazivom biline (ruski byliny). Središte kulturnog života postao je Novgorod. Razvijala se instrumentalna glazba, poglavito na guslima (vrst citre) i na gudačkom glazbalu gudok. Prikazivale su se i svojevrsne vjerske drame, srodne misterijima. Nakon pobjede nad Mongolima (1480) funkciju Novgoroda preuzela je Moskva. U XVI. st. u rusku crkvenu glazbu počelo se uvoditi višeglasje, tzv. partesnoe penie, koje se postupno od dvoglasja razvilo do klasičnoga četveroglasja. U XVII. st. iščeznuli su skomorohi i postupno se povećalo zanimanje za zapadnoeuropsku kulturu. U Rusiju su došli i strani glazbenici, poglavito Poljaci. Reforme Petra Velikoga u XVIII. st. odrazile su se i na glazbu. Bili su utemeljeni vojni puhački ansambli, dvorski je zbor bio premješten iz Moskve u Sankt Peterburg, plemićki dvorovi imali su vlastite glazbene kapele, razvili su se različiti oblici kućnoga muziciranja i solo popijevka. Prva u Rusiji izvedena opera bila je »Calandro« Giovannija Alberta Ristorija. Izvela ju je talijanska putujuća družina u Moskvi 1731. Na carskom dvoru prva je opera bila prikazana 1736. Bila je to »Snaga ljubavi i mržnje« (»La forza dell’amore e dell’odio«) talijanskog skladatelja Francesca Araje, koji je boravio u Rusiji. Tijekom XVIII. st. mnogobrojni su talijanski skladatelji dolazili i ostajali određeno vrijeme u Rusiji (B. Galuppi, T. Traetta, G. Paisiello, G. Sarti, D. Cimarosa), te su pridonosili širenju talijanske opere, bavili se glazbenom pedagogijom, a neki su i skladali za dvorski orkestar, čime su postavili temelje daljnjemu razvoju ruske instrumentalne glazbe. Pri kraju XVIII. st. ruska operna publika upoznala je francusku opéra comique, pa su i francuski operni skladatelji postali popularni (npr. F. A. Philidor, A. M. Grétry, N. Dalayrac). God. 1755. bila je izvedena prva opera skladana na ruski libreto »Kefal i Prokrida« (»Cefal i Prokris« F. Araje). Prvo javno operno kazalište bilo je otvoreno 1756. u Sankt Peterburgu. Sredinom XVIII. st. pojavili su se samo u Rusiji orkestri sastavljeni isključivo od rogova. U drugoj polovici XVIII. st. bili su organizirani i prvi javni koncerti. Javili su se i prvi značajniji ruski skladatelji. Mihail Matvejevič Sokolovski (1756–?) napisao je operu »Mlinar čarobnjak, varalica i svat« (»Mel’nik – koldun, obmanščik i svat«, 1779), koja pripada tipu francuske opéra comique, a Jevgenj Ipatovič Fomin (1761–1800) bio je skloniji talijanskoj operi. Na području solo popijevke istaknuo se Fjodor Mihajlovič Dubjanski (1760–96). Najistaknutiji skladatelj XVIII. st. D. S. Bortnjanski (1751–1825) najpoznatiji je po zborskoj crkvenoj glazbi. U XVIII. st. započelo je prikupljanje i objavljivanje ruskih folklornih napjeva, što je puni zamah dobilo u XIX. st. U prvoj polovici XIX. st. bili su postavljeni temelji ruskom nacionalnom glazbenom izrazu. M. I. Glinka (1804–57) skladao je prvu rusku nacionalnu operu herojsko-epskoga tipa »Ivan Susanjin« (1836), zatim operu-bajku »Ruslan i Ljudmila« (1842). On je ujedno autor prvih većih orkestralnih skladbi u ruskoj glazbenoj literaturi. Kao drugi predstavnik nacionalnog stila i preteča glazbenog realizma Musorgskoga ističe se Aleksandr Sergejevič Dargomižski (1813–69). U drugoj polovici XIX. st. ruski se glazbeni život profesionalizirao. Ruska glazbena društva bila su osnovana u Sankt Peterburgu 1859. i u Moskvi 1860. Prvi konzervatorij, pod vodstvom A. G. Rubinštejna (1829–94), bio je osnovan 1862. u Sankt Peterburgu. Moskovski konzervatorij otvoren je 1866. Rubinštejnu, koji je zagovarao internacionalizaciju ruskog skladateljstva, suprotstavila se skupina Petorice, koju su činili M. A. Balakirev (1837–1910), C. A. Cui (1835–1918), A. P. Borodin (1833–87), N. A. Rimski-Korsakov (1844–1908) i M. P. Musorgski (1839–81), nastavljači Glinkine tradicije nacionalnoga glazbenog izraza zasnovana na folkloru. Pritom je harmonijama i vokalnim realizmom (solo popijevke, remek-djelo opera »Boris Godunov«) Musorgski anticipirao mnoge postupke karakteristične za glazbu s početka XX. st. Najpopularniji ruski skladatelj XIX. st. P. I. Čajkovski (1840–93) služio se zapadnoeuropskim formalnim i skladateljsko-tehničkim obrascima, ali i ruskim glazbeno-folklornim nasljeđem. Glazbeni kritičar A. N. Sjerov (1820–71) svojim je tekstovima povezao Glinku s Petoricom. Na prijelazu iz XIX. u XX. st. istaknuti su skladatelji bili A. K. Ljadov (1855–1914), A. K. Glazunov (1865–1936), S. I. Tanjejev (1856–1915), S. V. Rahmanjinov (1873–1943) i A. N. Skrjabin (1872–1915), koji je bio blizak ekspresionizmu. Među ruskim skladateljima u razdoblju SSSR-a najugledniji su bili N. J. Mjaskovski (1881–1950), J. A. Šaporin (1887–1966), V. J. Šebaljin (1902–63), D. B. Kabalevski (1904–87), I. I. Dzeržinski (1909–78), T. N. Hrenjikov (1913–2007), R. K. Ščedrin (r. 1932), Georgij Petrovič Dmitrijev (r. 1942) te, kao najdarovitiji, S. S. Prokofjev (1891–1953) i D. D. Šostakovič (1906–75), koji se ubrajaju u europske klasike XX. stoljeća. U 1960-ima sve snažnije prodiru utjecaji avangarde, poglavito u djelima Edisona Vasiljeviča Denisova (1929–96), S. A. Gubajduline (r. 1931) i A. Schnittkea (1934–98). Tijekom 1980-ih u javnosti postaje poznata i Galina Ivanovna Ustvoljskaja (1919–2006), koja je, premda je skladala od 1940-ih, u doba sovjetskog režima bila gotovo potpuno nepoznata javnosti. Rusku skladateljsku dijasporu predvodili su I. Stravinski (1882–1971), jedan od najznačajnijih skladatelja XX. st. uopće, te W. Vogel (1896–1984) i N. N. Čerepnjin (1873–1945). Među ruskim interpretima svjetsku slavu postigli su mnogobrojni pijanisti (Rubinštejn, Skrjabin, Rahmanjinov, Lev Nikolajevič Oborin, Vladimir Vladimirovič Sofronicki, S. T. Rihter, E. G. Gileljs i dr.), violinisti (D. i I. Ojstrah, L. B. Kogan i dr.), violončelisti (Gregor Pjatigorski, M. L. Rostropovič), dirigenti (S. Kussewitzky, K. P. Kondrašin, G. N. Roždestvenski), pjevači (Darja Leonova, F. I. Šaljapin, Zara Doluhanova). Ruska muzikologija razvila se u XX. st. Najistaknutiji su predstavnici B. V. Asafjev, Roman Gruber, Jurij Keldiš, Igor Belza, Julij Kremljov, Boris Jarustovski i dr.

Film

Prve projekcije održane su u svibnju 1896. u Sankt Peterburgu, prve je snimke realizirao Ukrajinac A. K. Fedecki, a prva stalna kina bila su osnovana 1903. Od 1907. snimale su se originalne ruske filmske novosti, 1908. nastao je prvi ruski igrani film (o Stjenjki Razinu), 1912. uspješni producent Aleksandr A. Hanžonkov u Moskvi je izgradio moderan filmski studio, a već 1913. postojalo je 1300 stalnih kina. Razvoju nacionalne produkcije pogodovao je I. svjetski rat jer je bio onemogućen uvoz filmova. Od redatelja u carskoj su se Rusiji najviše isticali Jevgenij F. Bauer, Vladimir Rostislavovič Gardin, V. E. Mejerholjd, J. A. Protazanov, a prevladavale su adaptacije klasičnih ruskih romana, salonske melodrame i pustolovni filmovi, dok je režiju karakterizirao statični kazališni stil. Nakon Listopadske revolucije mnogi su filmski djelatnici emigrirali u Zapadnu Europu. Snažan poticaj razvoju filma dala je izjava V. I. Lenjina o iznimnoj važnosti filmske umjetnosti; kinematografija je bila nacionalizirana, 1918. bili su osnovani komiteti za upravu nad filmom, potom različite filmske škole (najglasovitija je VGIK u Moskvi). Premda je filmska proizvodnja bila decentralizirana po republikama, Moskva je postala središte filmskog života u SSSR-u. Zbog teških ekonomskih uvjeta (građanski rat, ekonomska izoliranost SSSR-a) proizvodnja se razvijala sporo, ali ipak neprekidno. Afirmirale su se avangardne ideje o filmu, začete u radionici L. V. Kulješova. Slijedili su ga D. Vertov, S. M. Ejzenštejn i V. I. Pudovkin, koji su montažu smatrali osnovnim konstrukcijskim elementom filmske umjetnosti, a i revolucionarnog filma, pojma koji se razvio pod utjecajem tendencija prakticiranih u kazalištu Proletkulta, koje su proklamirale optimalni prekid s tradicijama buržoaske umjetnosti. Od redatelja još su se isticali F. M. Ermler, dokumentaristica Esfir Šub te skupina FEKS, koja se suprotstavljala futurističkim tendencijama (G. M. Kozincev, L. Z. Trauberg, S. J. Jutkjevič). Potkraj 1920-ih debitirali su B. V. Barnet i M. S. Donskoj. To je bilo »zlatno doba« sovjetske kinematografije; tada su nastala neka remek-djela svjetskoga nijemoga filma, pretežito zaokupljena poviješću radničkoga pokreta, ratom, revolucijom i poratnim društvenim promjenama, a također i temeljni radovi iz područja teorije filma (Ejzenštejna i Pudovkina). Zbog materijalnih problema prijelaz na zvučni film bio je spor; prvi zvučni filmovi bili su snimljeni 1931. U staljinističkom su razdoblju avangardističke tendencije bile kritizirane kao formalističke te je od 1934. do sredine 1950-ih apsolutno prevladavala poetika socijalističkog realizma (npr. redatelj S. A. Gerasimov). U procesu djelomične liberalizacije nakon Staljinove smrti (1953) bio je smanjen državni nadzor nad filmom, pa su se od sredine 1950-ih javljali filmovi (M. K. Kalatozova, G. N. Čuhraja, S. F. Bondarčuka, M. I. Roma) koji su nešto kritičkije te režijski inventivnije tematizirali revolucionarna i ratna zbivanja. Vrhunac takvih inovativnih tendencija modernistički su filmovi A. A. Tarkovskog i, u crtanom filmu, J. B. Norštejna; u crtanom su se filmu još isticali F. S. Hitruk i Ivan Petrovič Ivanov-Vano. Tijekom 1960-ih i 1970-ih raširene su bile i ekranizacije književnih djela (Kozincev, J. J. Hejfic, A. S. Mihalkov-Končalovski, Nikita S. Mihalkov). U tranzicijskom se razdoblju smanjio posjet kinima i oslabilo je zanimanje za ruske filmove; sve se više proizvode filmovi koji imitiraju zapadne komercijalne žanrove, od kojih neki postižu iznimne komercijalne uspjehe. Od novih redatelja osobito se ističu Aleksandr Nikolajevič Sokurov i Andrej Zvjagincev.

Citiranje:

Rusi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/rusi>.