struka(e): geografija, hrvatska | povijest, hrvatska

Vinodol (Vinodolska udolina), uska flišna dolina u Hrvatskom primorju. Prostire se od Kvarnerskoga zaljeva na sjverozapadu do Novoga Vinodolskoga na jugoistoku, u duljini od približno 20 km. Vapnenačkim bȉlom odvojena je od mora. Nastala je spuštanjem terena duž rasjeda. Sjeveroist. dijelom doline teče rijeka Dubračina, a jugoistočnim Suha Ričina. Poljodjelstvo; kraj Triblja je hidroelektrana koja iskorištava vodu Dubračine i Lokvarke. U jugoist. dijelu doline je Bribir (1480 st., 2021), sjedište Vinodolske općine; ostala naselja: Tribalj (596 st.), Grižane-Belgrad (818 st.) i Drivenik (332 st.). Dolinom vodi cesta (gotovo usporedna s Jadranskom magistralom) Hreljin–Novi Vinodolski. – Naseljenost na području Vinodola moguće je pratiti od prapovijesti; veće gradine iz brončanoga doba pronađene su na Velom Ospu iznad Novoga Vinodolskog i Svetom Jurju između Selca i Bribira, a rimski nalazi u Selcu, Bribiru, Crikvenici, Novom Vinodolskom, Povilama, pod gradinom u Grižanima, Havišću i drugdje. Osobito je značajna kasnoantička utvrda Lopar. Istraživanje gradine Badanj potvrđuju neprekidnu naseljenost od kasne antike do ranoga srednjeg vijeka. Sustavnije su istražene starohrvatske nekropole u Velom Dolu kraj Križišća i Gorica-Stranče. Do sredine XI. st. cjelokupni Vinodol bio je pogranično područje između bizantskih (Krk, Cres, Rab) i mletačkih posjeda na Jadranu. Stanovništvo je obavljalo pograničnu službu, a nakon razvojačenja dobilo je položaj nasljednih zakupaca s pravom na zemljišni posjed. Vinodol se prvi put spominje u Ljetopisu Popa Dukljanina iz XII. st., kao i u spisima splitske sinode iz god. 1185. U Hrvatskom Kraljevstvu zauzimao je područje sve do Grobnika te je bio dio kraljevskog posjeda (territorium regale). Nakon dolaska Arpadovića na hrvatsko prijestolje (1102) bio je nasljedni vladarski patrimonij, a 1260. hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. Arpadović dodijelio ga je krčkomu knezu Gvidu Frankapanu i njegovim nasljednicima (iako se pretpostavlja da je Krčkim knezovima kao dio Modruške županije pripadao već 1193). Za obitelji Frankapan, a nakon papina odobrenja 1248. i 1252., glagoljica se proširila na prostoru Vinodola i ušla u crkvenu liturgiju. Preuzimanjem posjeda u Vinodolu Frankapani su u XIII. st. sagradili Novigrad (Novi Grad, današnji Novi Vinodolski), koji je postao upravnim središtem njihova prostranoga posjeda. Od tada je Vinodol obuhvaćao devet općina: središnji Novigrad, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, Bakar, Grobnik i Trsat. Njihovi su poslanici u povjerenstvu od 42 člana pod predsjedavanjem Leonarda Frankapana (1288) u Novigradu sastavili → Vinodolski zakon, prvu hrvatsku zbirku pravnih propisa. Brza obnova Novigrada nakon razornoga potresa 1321., svjedoči o velikoj važnosti što ju je taj grad, kao središte njihovih posjeda, imao za obitelj Frankapan. Na poticaj te obitelji u XIV. i XV. st. sagrađeni su pavlinski samostani u Crikvenici i Novigradu, novi kašteli Kraljevica i Belgrad (Grižane-Belgrad) te luka u Svetom Jakovu Šiljevici. God. 1428. pokrenute su i prve hrvatske pilane u donjoj Dubračini kraj Crikvenice. Nakon Krbavske bitke (1493), zbog dolaska mnogobrojnih prognanika iz Like i ostalih prostora što su ih ugrozili Osmanlije, u Novigrad se preselilo središte Modruške biskupije. U idućem razdoblju Vinodol je stradao u epidemiji kuge 1496., a 1522. Osmanlije su opljačkali Novigrad, te privremeno osvojili kaštel Ledenice, što je ujedno bio i najzapadniji osvajački doseg Osmanskoga Carstva. Na prijelazu XV. i XVI. st. područje Vinodola bilo je podijeljeno među različitim posjednicima, a ponovno ih je objedinio tek Bernardin Frankapan u XVI. st. Nakon njegove smrti, Ferdinand I. Habsburški primio je tutorstvo nad Bernardinovim unucima Stjepanom i Katarinom, ali je, zbog loše uprave posjedom, Stjepan u trenutku preuzimanja naslijeđa (1534) zatekao posjed u lošem stanju. God. 1572. oporučno je prepustio dio svojega posjeda Zrinskima, pa je od 1577. Vinodol bio razdijeljen na sjeverni dio (sa sjedištem u Bakru) i južni dio (sa sjedištem u Bribiru). Tržačka loza Frankapana uspjela je 1580. ponovno od Zrinskih preuzeti najjužniji dio Vinodola s gradom Novim, preko čije su luke izvozili drvo, a solju opskrbljivali svoje kopneno zaleđe. Snažniji gospodarski uspon Vinodol je doživio za uprave gubernatora i bakarskih kapetana iz obitelji Čikulin, koji su poticali razvoj trgovine; u to se doba razvila luka Bakar, koja je postala glavnom uvozno-izvoznom lukom Zrinskih. Od 1660. Zrinski su, te nešto poslije i Frankapani, uveli na području Vinodola urbare. Nakon zapljene dobara Zrinskih i Frankapana (nakon propasti Urote 1671) Vinodol je pripao habsburškoj kruni, a od 1754. postao je dijelom Austrijskoga primorja sa sjedištem u Trstu. Podjelom 1786. god. ušao je u Ugarsko primorje sa sjedištem u Rijeci. Nakon francuske okupacije i priključenja Vinodola Napoleonovim Ilirskim pokrajinama (1809–13), Vinodol je ostao u sastavu habsburške upravne pokrajine Ilirije sve do 1822., kada je bio pripojen Riječkomu guberniju. Imenovanjem bana J. Jelačića guvernerom Rijeke, Vinodol je postao sastavnim dijelom hrvatskoga državnog teritorija (1848).

Citiranje:

Vinodol. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 16.4.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/vinodol>.