vodvilj (franc. vaudeville, od vau-de-vire, tj. prema normandijskoj dolini Vire gdje je ta vrsta cvala, ili voix de ville, pučkom etimologijom »gradski glasovi« u Molièreovo doba), jednostavniji francuski napjev popularna karaktera, najčešće na šaljiv ili satiričan tekst. Podrijetlo vuče iz svjetovnih napjeva šansonskoga tipa, a u XVI. st. često se izvodio i kao ples. U XVII. st. najpoznatije su melodije vodvilja preuzele različite druge tekstove te su na prijelazu u XVIII. st. našle primjenu u kazalištu, u parodijama opera ili komedijama s glazbenim brojevima, koje su u XVIII. st. izrasle u opéra comique. U tom žanru istaknuo se vodvilj-finale, u kojem likovi iznose pouku pjevajući pojedinačno pojedine stihove, a skupno pripjev. Vodvilj je naposljetku istisnut iz žanra opéra comique, ali se zadržao u popularnom kazalištu Europe i SAD-a do polovice XX. st., te je postao sinonimom za glazbeno-scensku vrstu s popularnim glazbenim brojevima.
Razvivši se u satiričko kazališno djelo, vodvilj se izvodio na pariškim bulevarskim pozornicama (Théâtre du Vaudeville, utemeljen 1791); pisali su ga E. Scribe, E. Labiche, G. Courteline, H. Meilhac, Ludovic Halévy, G. Feydeau i dr., a u XX. st. Yves Mirande, Louis Verneuil, André Birabeau, S. Guitry i dr., dajući mu obilježja francuskog duha i humora s podrugljivim aluzijama na aktualna zbivanja. Po uzoru na francuski vodvilj stvarana su srodna scenska djela i u drugim zemljama, osobito u Engleskoj i SAD-u, gdje je vodvilj dobio izrazito zabavni revijski karakter. Utjecaji vodvilja naziru se i u njemačkom Singspielu, a srodan mu je i kabaret.
