azbukividnjak (azbukividak, azbukividarium, abecedarium, azbukvjednjak, azbukivedar, azbukvica, psalterić, psaltir), u osnovi popis slova glagoljičnog ili ćiriličnog pisma poredanih određenim slijedom (azbučni niz: a, b, v, g, d, e …), redovito uz navođenje azbučne nomenklature (imena slova; u hrvatskoj redakciji staroslavenskoga jezika ona su, npr. azь, buki, vidi/e, glagole, dobro, [j]estь …), i brojevne vrijednosti što ju je svako slovo imalo u glagoljičnom i ćiriličnom azbučnom poretku (npr. u glagoljici a = 1, b = 2, v = 3, g = 4 …, č = 1000 itd.). Termin azbukividnjak u hrvatskoglagoljaškoj tradiciji (kao i njegov latinski ekvivalent azbukividarium) nastao je stapanjem u jednu riječ imena prvih triju slova glagoljične azbuke (azbukivid-) + nastavak (usp. tvorbu latinskog termina abecedarium ili grčkog alphábētos). Segment vid – u strukturi ovoga termina oblik je osnove věd – (> věděti = znati) s ikavskim refleksom glasa »jat«. Rafael Levaković »Hervaćanin« uporabio je taj termin u naslovu svoje knjižice Azbukividnĕk slovinskiĵ iže općenim načinom psalterić nazivaetse, pismom b. Jerolima Stridonskago prenapravlen (Rim 1629, ²1693). Iz jedne napomene u tekstu razvidno je da je tiskanje Azbukividnjaka bilo dio priprema za izdavanje glagoljičnog Misala što će ga 1631. Levaković izdati u nakladi rimske Propagande (Congregatio de propaganda fide). Sadržajno, Azbukividnjak – latinski naslovljen i Azbukividarium Illyricum, Hieronymianum – slijedi uglavnom edukativnu namjenu srednjovjekovnih i kasnijih, tzv. paternoster-abecedara (introduktorijâ): usporedno s glagoljičnom azbukom, popraćenom nazivima slova, njihovom brojevnom vrijednošću i latinskom transkripcijom, teče i ćirilični azbučni niz (poslije je i posebno otisnut kao Azbukividarium Servianum D. Cyrilli), a uvršten je i popis (s razrješenjima) najčešćih ligatura u liturgijskim tekstovima (odjeljak Svezanice i nih moćь ili vrednostь) i uobičajenih riječi pod titlom (Skraćenice iže v Misali nine vitiskujućimse, obrećujutse) te Slovoklopněk (u glagoljaškoj terminologiji i srok, tj. tablica sa slogovima: ba, be, bi, bo … va, ve, vi, vo … itd.). U Azbukividnjaku je već zamjetan Levakovićev otklon, od stoljećima tradiranoga hrvatskocrkvenoslavenskog jezika glagoljaške knjige, prema istočnoslavenskom tipu crkvenoslavenskoga jezika (npr. vozmogutse, vitiskujućimse i sl.). Taj će jezik naposljetku posve prevladati u izdanjima liturgijskih knjiga što su u Rimu, tijekom XVII. i XVIII. stoljeća, tiskane za hrvatske glagoljaše (Levaković, Paštrić, Karaman). Bio je to izravan posljedak snažnoga utjecaja rusinskih unijata akreditiranih u Rimu, usklađenoga s namjerama politike Kurije glede unije, procesa ujedinjenja s Istočnom crkvom na slavenskim prostorima. Djelovanje hrvatskih (tkonskih) glagoljaša benediktinaca, koje je u Češku pozvao kralj Karlo IV. i uveo ih 1347. u jedan od najljepših praških samostana, Emaus (Na Slovanech), ostavilo je podjednako značajne tragove u češkoj i hrvatskoj kulturnoj i književnoj povijesti. Znakovitom je potvrdom utjecaja emauskih glagoljaša na češko kasnosrednjovjekovno duhovno ozračje, pored ostalog, tzv. Divišova abeceda (Alphabetum Slauorum, Stockholmski abecedarij): u pet redaka kaligrafski ispisan hrvatskoglagoljični azbučni niz, s latinicom natpisanim – danas već teško čitljivim – imenima slova. Taj glagoljični abecedarij sačuvan je (zajedno s ćiriličnim, židovskim, grčkim i latiničnim alfabetom) na pergamentnim trakama nalijepljenima na koricama golema latinskoga kodeksa poznatoga kao Codex gigas ili Codex giganteus, koji je napisan u Češkoj tijekom prvih desetljeća XIII. st. (danas u Kraljevskoj knjižnici u Stockholmu, sign. A 148). Iz glagoljične, staročeškim jezikom pisane, bilješke uz abecedarij razabire se da ga je dao napisati Diviš – jedan od dvaju opata istog imena u benediktinskom samostanu u Břevnovu, u drugoj polovici XIV. st. Bilješka glasi »Opatъ Divišъ kazalъ napsati azbukividakъ«, i to je najstarija, zasad poznata, pojava tog naziva.
