belkanto (tal. bel canto: lijepi pjev), glas, tehnika i stil koji proizlaze iz tipično talijanske tradicije školovanja glasa i donošenja melodijske linije u umjetničkoj i dijelu popularne glazbe. Notni tekst kao predložak pritom često služi tek kao podloga za pjevačevu individualnu improvizaciju. Belkanto kao umjetnost izražavanja glasom uključuje, osim pune i zaokružene zvučnosti pjeva, i zavlačenja u tempu, ukrase, slobodne dodatke i izdiferencirano bojenje zvuka. Povijesni korijeni belkanta sežu u XIV. stoljeće, ali se izrazitije profilirao s pojavom ranobaroknog stila (G. Caccini), venecijanske opere i rimskog oratorija XVII. stoljeća te posebno umjetnosti kastrata u prvoj polovici XVIII. stoljeća (Farinelli, Selesino). U suvremenoj uporabi termin označava prije svega način pjevanja u maniri talijanskog romantizma u operama V. Bellinija, G. Donizettija, G. Verdija i G. Puccinija.
