brada.
1. Izbočenje na prednjoj strani donje čeljusti (mentum), ispod alveolarnoga nastavka u koji su usađeni zubi. Današnjeg čovjeka karakterizira izbočena brada (pozitivna brada), dok neandertalski čovjek nije imao tog izbočenja (negativna brada).
2. Dlake na licu i u području donje čeljusti muškarca (barba), koje se razvijaju i rastu u svezi s normalnom funkcijom spolnih žlijezda predstavljajući sekundarne spolne osobine muškarca.
O nošenju brade, njezinu podrezivanju, ukrašavanju i brijanju vrijede – tijekom stoljeća, u različitih naroda, zanimanja, staleža, kasta itd., različiti propisi, običaji, ukusi i oblici (puna, duga, patrijarhalna brada, do pojasa, šiljasta, na dva šiljka, carska graničarska »francjozefska« po uzoru na cara Franju Josipa I., »second-empire« po uzoru na Napoleona III., »favoris« ili »backenbart« s dugim zaliscima, četvrtasta, lepezasta, zečja nožica, »côtelettes«, mornarska, nordijska, košutovska, kozja bradica, itd.). Brada je u starih naroda bila znak zrelosti, muževnosti, dostojanstva. Židovi su nosili pune brade, a brijali su ih u znak korote. Asirci i Babilonci nosili su stilizirane kovrčave brade; perzijski kraljevi upletali su u bradu zlatne niti. Egipćani su brijali brade; poslije su, pod židovskim utjecajem, stavljali umjetne. U Grčkoj se brada nosila do doba Aleksandra III. Velikoga, a u Rimu se brijanje uobičajilo u III. st. pr. Kr.; prvi Rimljanin koji je brijao bradu bio je Scipion Afrički; u to doba brada se nosila u znak korote, tako je Oktavijan August pustio bradu kada je saznao da je Cezar ubijen. I u srednjem vijeku brada se pretežno nosila u Bizantu i u okolnim zemljama. U muslimanskih naroda, po uzoru na Muhameda, brada je znak časti i ugleda, pa se u krajevima pod osmanskom vlašću govorilo da se Osmanlije zaklinju bradom Prorokovom. U ranom srednjem vijeku nosili su je i pape, ali poslije katoličko svećenstvo ne nosi brade ni brkova, kao ni svećenici na Dalekom istoku. No bradu puštaju misionari, neki redovnici (kapucini) i pravoslavni svećenici. U Rusiji je veliku novinu u tradiciju nošenja brade unio Petar I. Aleksejevič, koji je po zapadnoeuropskom uzoru brijao bradu i za nošenje brade nametnuo porez; potvrda da je porez uplaćen, bio je »borodovoj znak«. U XVIII. st. francuska moda traži obrijano lice, no u XIX. st. brada ponovno dolazi u modu. Nakon duga razdoblja u XX. st., kada se po anglosaskom uzoru brada brijala u svim zemljama zapadne civilizacije, puštanje brade ponovno postaje (osobito u mladih ljudi) čestom pojavom.
