struka(e): |

dijalog (grčki δıάλογος: razgovor).

1. Općenito, razgovor između dvoje ili više ljudi; razgovor, pregovori između dviju ili više skupina kako bi se riješio neki problem, razriješile nesuglasice i sl.

2. U filozofiji, vođenje razgovora radi prikaza problema i dolaska do njegova rješenja. Dijaloški oblik spoznaje susrećemo najprije kod Sokrata, zatim kod sofista i Platona, koji je svojim tumačenjem mišljenja kao razgovora duše sa sobom razvio dijalog do savršenstva. U suvremenoj filozofijskoj upotrebi dijalog podrazumijeva uzajamno priopćavanje među osobama koje dovodi do zajedničkoga smisla, a koji se ne može svesti ni na jednoga sudionika razgovora. Suvremena filozofija dala je vrsne predstavnike dijaloškoga mišljenja ili dijalogike (F. Ebner, M. Buber, G. Marcel i dr.).

3. U književnosti, razmjena riječi, misli, stajališta i čuvstvenih stanja među sugovornicima u okviru kakva dramskoga, pripovjednoga, a katkad i lirskog iskaza ili teksta. Dijalog se njeguje od Staroga zavjeta, antičkih Grka (Platona), Cicerona, od srednjovjekovne crkvene književnosti do Pascala, Voltairea, Diderota i do najnovijega doba. Glasoviti su Lukijanovi dijalozi, puni ironije i satire. Po uzoru na njegove Dijaloge mrtvih pisali su dijaloge Fontenelle i, poslije, Fénelon. Poznati su dijalozi U. von Huttena, upereni protiv pape i iskvarenosti crkvenih krugova. Dijaloge su pisali T. Tasso, G. Galilei, J. G. Herder, G. E. Lessing, Ch. M. Wieland, W. S. Landor, E. Renan, P. Valéry i dr. Dijalog je osnovno obilježje dramske književnosti, a u suvremenoj književnosti kao žanr prevladava opisnu materiju, pretvarajući se sve više u eseje ili u psihološke i kulturnopovijesne rasprave. Često se upotrebljava i u polemičke i didaktičke svrhe.

Citiranje:

dijalog. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/dijalog>.