emanacija (kasnolatinski emanatio).
1. Izviranje, istjecanje, izbijanje, hlapljenje.
2. U filozofiji, proizlaženje, izviranje svih stvari iz nekoga prabitka. U nekim filozofskim i religijskim sustavima: spontano nastajanje mnogih i različitih nižih bića iz jednoga vrhovnog iskonskog bića (božanstva, apsoluta, prajedinstva, supstancije itd.). Emanacija kao samorodan proces, pri kojem iskonsko biće ostaje nepromijenjeno, razlikuje se od stvaranja, koje pretpostavlja aktivnost stvaraoca. Najviše biće ovdje nije identično sa svijetom, već je samo njegov izvor; ono izlijeva svoje preobilje u svijet, koji je hijerarhijski strukturiran. »Kao što svjetlo postaje slabije što se više udaljuje od izvora tako i bića postaju nesavršenija što se više udaljuju od prabitka« (Plotin). Učenje o emanaciji javlja se u brahmanizmu, kod novoplatonika (Filon, Plotin, Jamblih i dr.), gnostika (Dionizije Areopagit), arapskih filozofa (Farabi), mistika (J. Eckhart, J. Böhme), pojedinih predstavnika idealizma (F. W. J. Schelling) itd.
