fenomen (grč. φαινόμενον: ono što se vidi, ono što se pojavljuje, pojava).
1. Svaka stvar, proces ili zbivanje koje možemo zamijetiti osjetilima. Govori se također o fizičkim, kemijskim, meteorološkim, psihičkim, socijalnim fenomenima. U proširenom smislu fenomen znači i neku iznimnu, pa i neprotumačivu pojavu (čudo), npr. fenomen od djeteta ili od umjetnika. (U istom se smislu upotrebljava i pridjev fenomenalan, npr. fenomenalno pamćenje, tj. iznimno dobro pamćenje).
2. U filozofiji, ono što se pojavljuje na samome sebi (Heidegger) i što utoliko za svoje pojavljivanje ne potrebuje ništa drugo, dok se pojava pojavljuje na onome što ona sama nije (Husserl). Grčka je filozofija sva isprepletena dvojstvom same stvari i njezinih fenomena, koje osjetila prikazuju čovječjoj svijesti. O tom su dvojstvu raspravljali svi istaknuti grčki filozofi: Demokrit, Heraklit, sofisti Protagora i Gorgija, skeptik Piron i dr. Platon i Aristotel taj su svijet fenomena shvaćali kao podlogu koja može čovječjoj spoznaji poslužiti da bi došla do prave spoznaje stvari u njezinoj bîti. U novije doba osobito je I. Kant u svojoj kritičkoj filozofiji razradio problem odnosa fenomena (i noumena) pod kojima se stvari prikazuju svijesti prema stvari po sebi. U transcendentalnom subjektu zasnovane kategorije (12 kategorija) i čisti zorovi (prostor i vrijeme) omogućuju da se sve stvari spoznaju samo onako kako se nama nadaju, a ne onako kako postoje neovisno o našim spoznajnim moćima, tj. kakve su po sebi. Rezultat je Kantova filozofiranja da je čovječja spoznajna moć svedena samo na fenomene, ali da ona do spoznaje stvari po sebi (Ding an sich, noumenon), tj. do onoga što preostaje kada se apstrahira pojavno, svojim spoznajnim aparatom ne može doprijeti. Ta suprotnost stvarî po sebi i fenomenâ bila je u filozofiji nakon Kanta, u XIX. i XX. st., a posebno u njemačkoj klasičnoj filozofiji (Fichte, Schelling, Hegel), tema mnogih rasprava i sporova. E. Husserl razumije svoju fenomenologiju kao znanost o fenomenima, tj. znanost o samodanosti predmeta u svijesti i njihovu međusobnom impliciranju. Zadaća je fundamentalne ontologije M. Heideggera dopuštanje pojavljivanja i »govorenja« fenomena na njima samima.
