struka(e):

furije (latinski Furiae, od furia: bijes), u rimskoj mitologiji, podzemne božice osvete za zlodjela. Istoznačne su s grčkim erinijama pa ih i Rimljani poznaju tri: Alektu (Allecto), Megeru (Megaera) i Tizifonu (katkad i Tisifona; Tisiphone). Nazivalo ih se i dire (latinski Dirae: zlokobnice), a Vergilije ih poistovjećuje s harpijama. U rimskih pisaca srebrnoga doba o furijama se govori kao o mnoštvu (furiarum turba), krdu (furiarum agmina) ili jatu (furiarum globi). Nerazjašnjena je njihova veza sa starorimskom božicom Furinom čiji se sveti gaj nalazio u Trastevereu. Ocem im je držan Aheront, Eter ili Pluton, majkom Noć (Nox) ili Zemlja (Terra), a prebivalištem podzemlje; na njihov ktonični karakter upućuje i etimologija pridjeva furvus (mračan, tmast). Štovanje furija vezano je uz kažnjavanje kršenja prirodnog prava, poput umorstva ili nepridržavanja dane riječi; one također izazivaju jezu u smrtno bolesnih i umrlih. Prikazivane su krilate, zmijolikih kosa, sa zmijama omotanima oko ruku i prsa. Prate ih personifikacije srodnih svojstava: Mahnitost (Insania), Tuga (Luctus), Strava (Pavor) i Jeza (Terror). U rimskoj se književnosti prvi put pojavljuju u tragediji Alkmeon (Alcumaeo) Kvinta Enija te u Vergilijevoj Eneidi, odakle ih preuzima i Dante, u čijemu Paklu čuvaju vrata podzemnoga grada Disa. Furije se pojavljuju i u drugim latinskim epovima: Tizifona je pokretačica rata u epu Tebaida (oko 90) Publija Papinija Stacija, a Alekta u Opsadi Sigeta (1651) Nikole VII. Zrinskoga. Hrvatski naziv Srde preuzet je iz starije hrvatske književnosti (npr. I. Gundulić, M. Vetranović), S. Žepić je u Latinsko-hrvatskom rječniku (1881) predložio izraz Paklenice, a u svojem ih je prepjevu Eneide (1896) Tomo Maretić preveo kao Hudobe.

Citiranje:

furije. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/furije>.