idol (grčki εἴδωλον: prvotno: prikaz, kip, zatim: idol, slika).
1. Kip ili slika (u širem značenju i bilo koji drugi predmet) koji, prikazujući ili simbolizirajući neko božanstvo, i sam postaje objekt štovanja. U primitivnim politeističkim religijama idoli se javljaju kao ostatak animalizma. Zoomorfni idoli bili su osobito rašireni u starome vijeku među semitskim narodima; njima su se prinosile žrtve i gradili hramovi. U visokim religijama (kod Grka, Rimljana, Indijaca) slike i kipovi u idealiziranome ljudskom obliku smatraju se samo likovnim prikazom nevidljiva božanskoga bića, ali u pučkome vjerovanju i dalje imaju magičnu moć.
2. U arheološkoj terminologiji idoli su kipići koji u naturalističkim ili shematiziranim oblicima prikazuju ljudski (najčešće ženski) lik; uglavnom su votivni darovi ili grobni prilozi. Idoli iz mlađega paleolitika najstariji su do sada poznati primjerci plastike.
3. U filozofiji (već u starih atomista i posebice u Lukrecija) idoli (latinski simulacra) su predodžbe koje se oblikuju od sitnih atomskih zraka što se odvajaju od predmeta i djeluju na osjetila. Kod F. Bacona idoli su ljudske predrasude koje odvode s puta spoznaje i zato se moraju ukloniti. Po Baconu postoje četiri vrste idola: idoli plemena (idola tribus), predrasude koje su ukorijenjene u samoj (općoj) ljudskoj naravi; idoli špilje (idola specus), koji proistječu iz individualnih predrasuda; idoli trga (idola fori), koji proistječu iz socijalnih, posebice jezičnih predrasuda; idoli teatra (idola theatri) počivaju, napokon, na moći autoriteta i filozofske tradicije.
