inhibicija (lat. inhibitio).
1. Sprječavanje, kočenje, zaustavljanje, zadržavanje; zakočenost; smetnja, zapreka.
2. U neurologiji, kočenje prijenosa živčanih impulsa. Jedan je od dvaju temeljnih, funkcijski međusobno suprotnih bioloških procesa u živčanim sustavima živih bića. Suprotni proces, ekscitacija ili facilitacija omogućuje prijenos živčanih impulsa, odn. informacija. Inhibicija se odvija putem specifičnih biokemijskih prijenosnika (transmitera) na spojevima živčanih stanica (sinapsama). O rezultanti ekscitatornih ili inhibitornih utjecaja na sinapsama ovisi hoće li stanica biti podražena te poslati sljedećim stanicama u nizu jedan ili više impulsa, ili će ostati neaktivna. To kompleksno zbivanje osnova je svih živčanih procesa, a narušavanje ravnoteže inhibicije i facilitacije u svim dijelovima živčanoga sustava uzrokuje patološke promjene u ponašanju, motorici i osjetu, npr. epileptične ili neuralgične napadaje ili, suprotno, različite oblike kljenuti. – U psihoanalizi inhibicija je nesvjesna smetnja (od strane super ega) ostvarenju instinktnog impulsa. U području kondicioniranja inhibicija je sprječavanje refleksnog odgovora.
3. U psihologiji, pojava da neki psihički proces ili ponašanje bivaju manje izraženi ili potpuno nestanu zbog djelovanja nekog drugog procesa. Pojam se koristi u različitim područjima psihologije sa specifičnim značenjem. Npr. u psihologiji učenja i pamćenja, riječ je o retroaktivnoj inhibiciji, kada novo učenje ometa reprodukciju prije naučenih sadržaja ili vještina. Kada prije naučeni sadržaji ili vještine otežavaju učenje novih znanja ili vještina, govori se o proaktivnoj inhibiciji. Recipročnom inhibicijom označava se slabljenje ili izostanak nekog psihičkog procesa zbog pojave njemu inkompatibilnoga procesa (npr. nije moguće istodobno biti opušten i anksiozan). Inhibicija se primjenjuje u nekim vrstama psihoterapije kada se tehnike relaksacije koriste za liječenje emocionalnih poremećaja.
