kancona (tal. canzone [kanco:'ne]: pjesma < lat. cantio, genitiv cantionis: pjev, pjevanje).
1. U književnosti najrašireniji, a vjerojatno i najstariji talijanski lirski oblik. Obilježje joj je nedefiniran broj strofa i promjenljiv (5 do 7) broj stihova u jedanaestercima i sedmercima. Strofe su međusobno povezane rimama i simetrično raspoređene. Kancona često završava kraćom strofom, nazvanom commiato ili congedo (oproštaj), upućenom osobi kojoj je kancona posvećena. Metrički joj je oblik prvi usustavio Dante Alighieri, a do savršenstva ju je doveo F. Petrarca. U takvu se obliku zatječe npr. u T. Tassa. Kancone su opjevavale filozofske i ljubavne teme, prožete moralnim a katkad i političkim razmišljanjima. U renesansi kancona prodire i u druge europske književnosti, oživljavaju je njemački romantičari, a u hrvatskoj književnosti nalazi se već u Ranjininu zborniku te kod A. Tresića Pavičića, M. Begovića. S vremenom je kancona postala slobodnom lirskom formom.
2. U glazbi, različiti oblici vokalne i instrumentalne skladbe. Već se u srednjovjekovnoj trubadurskoj lirici kancona izvodila pjevano. U renesansnoj vokalnoj glazbi (XV. i XVI. st.), osobito talijanskoj, kancona je višeglasna svjetovna pjesma, oblikovana u ranomadrigalskom stilu, poput frottole, ili u jednostavnijim pučkim oblicima tipa villanelle i villotte. – U razdoblju baroka kancona je postala i oblikom instrumentalne glazbe, najprije kao instrumentalna preradba izvorno vokalnoga predloška, a potom se razvila u izvorno instrumentalno djelo za orgulje (čembalo) ili komorni sastav. Njegovali su je najprije Talijani (A. i G. Gabrieli, C. Merulo, G. Frescobaldi), zatim i njemački skladatelji (J. J. Froberger, J. K. Kerll, J. S. Bach), a prethodi i pripravlja oblike barokne instrumentalne glazbe fugu i concerto grosso. – Od XIX. st. pod izrazom kancona razumijeva se obično jednostavna popijevka pučkog ili zabavnoglazbenoga žanra (canzone napoletana), slična šansoni.
