struka(e):

kantata (tal. cantata, od lat. cantare: pjevati), vokalna skladba višedijelna oblika za jedan ili više glasova i instrumentalnu pratnju. Oblikovana prema načelu izmjenjivanja kontrastirajućih odlomaka, po sadržaju komorna, koncertna ili duhovna, većinom lirske, meditativne naravi. Razvila se nakon 1600. u Italiji uz operu i oratorij, kao treća značajna glazbena tvorevina baroka. U početku skladba za solo glas (tzv. solo kantata) i instrumentalnu pratnju generalbasa; u doba procvata (oko 1650–1750) sastojala se obično od nekoliko arija s odgovarajućim recitativima, instrumentalnih međuigra (ritornello) te sve opsežnijih instrumentalnih uvoda. Oblikovanju talijanske barokne kantate pridonijeli su posebice F. Cavalli, M. A. Cesti, Giovanni Battista Bassani, F. Gasparini, G. Legrenzi, A. Stradella i A. Scarlatti (oko 700 kantata).

Oko 1700–30. barokna je kantata doživjela procvat i u Francuskoj, gdje su najprije bili prihvaćeni talijanski oblici i uglazbljeni talijanski tekstovi. Potom se glazbena građa prilagodila francuskim pjesničkim tekstovima (Jean-Baptiste Rousseau), pa je nastao niz francuskih kantata (A. Campra, Louis Nicolas Clérambault, J.-Ph. Rameau).

U Njemačkoj se pod utjecajem domaćega naslijeđa (ranobarokni zborski motet, vokalni duhovni koncert) kantata razvila u glazbenu vrstu duhovnog sadržaja, koja je u XVIII. st. postala središnjim oblikom protestantskoga bogoslužja. Prema odabiru tekstova, biblijskih, koralnih ili slobodno spjevanih, nastali su različiti tipovi: biblijska, koralna, dijaloška kantata i dr. Protestantsku su kantatu izgradili posebice H. Ph. Krieger, G. Ph. Telemann i dr., a vrhunac je dosegnula s djelima J. S. Bacha (oko 200 sačuvanih kantata). Svjetovna se kantata pojavila u Njemačkoj isprva samo kao skladba talijanskog tipa i na talijanske tekstove, a nakon 1700. i s njemačkim tekstovima, većinom kao prigodničarsko djelo. – Od razdoblja klasike kantata je postala koncertna ili prigodna skladba za soliste, zbor i orkestar, koja se oblikom i opsegom katkad približavala oratoriju. Proširila se os. od doba romantizma (F. Mendelssohn, R. Schumann, H. Berlioz, F. Liszt, C. Franck). U nas su raznovrsne kantate skladali Z. Grgošević (Proljetna kantata, 1949), N. Devčić (Kantata o bezimenima, 1959), M. Cipra (Kantata o Čovjeku, 1958), I. Malec (Cantate pour elle, 1966), I. Brkanović (Creski kopači, 1977), A. Klobučar (Aurea Bulla, 1998) i mnogi drugi.

Citiranje:

kantata. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/kantata>.