kinoteka (kino + -teka) (filmski arhiv), ustanova za prikupljanje, čuvanje, restauriranje i prikazivanje filmova. Zamisao o osnivanju kinoteka pojavila se nedugo nakon izuma filma, no ostvarena je 1930-ih učvrstilo shvaćanje filma kao umjetnosti te spoznaje da je i film izraz kulturnoga identiteta i naslijeđa. Isprva su se kinoteke pretežito bavile prikupljanjem i čuvanjem filmova (do tada prepuštenih često neprikladnoj brizi njihovih vlasnika pa i potpunom propadanju) te restauriranjem oštećenih filmova (oboje se zasnivalo na složenim mjerama čuvanja i tehnološkim postupcima), a potom i prezentacijom filmova radi upoznavanja s nacionalnom i inozemnom filmskom baštinom. Zbog toga su imale izniman utjecaj na širenje filmske kulture i na stvaralaštvo novih naraštaja sineasta. One su uglavnom ustanove koje subvencionira država ili ih, rjeđe, utemeljuju privatne zaklade. Status državnih kinoteka uređen je nacionalnim zakonima (proizvođači se obvezuju da u kinoteci deponiraju kopije filmova), no s obzirom na temeljnu djelatnost imaju status samostalnih, autonomnih institucija, koje, međutim, ne mogu biti u sastavu komercijalnih organizacija. Većina kinoteka isprva je skupljala igrane filmove, potom i sve filmove s umjetničkim obilježjima. U novije se doba kinotečna djelatnost širi i na sve ostale vrste filmova koji mogu svjedočiti o društvenom, političkom i kulturnom životu nacije; u najnovije doba proteže se i na videoumjetnost. Izuzmu li se pojedine privatne zbirke filmova, prva kinoteka osnovana je u Njemačkoj (Reichsfilmarchiv, Berlin 1934), slijede National Film Library (poslije: National Film Archive, Velika Britanija, 1935), Museum of Modern Art Film Library (SAD, 1935), Cinémathèque Française (Francuska, 1936). Jugoslavenska kinoteka (Beograd) osnovana je 1949., a Hrvatska kinoteka (isprva Kinoteka Hrvatske) 1979. Djelatnost filmoteka u svijetu koordinira Međunarodna federacija filmskih arhiva (Fédération Internationale des Archives du Film, akronim FIAF), osnovana 1938. u Parizu.
