struka(e):

kiseline, prema prvotnim definicijama, kemijski spojevi koji sadrže vodikove atome zamjenljive atomima metala (J. v. Liebig, 1838), odn. koji elektrolitskom disocijacijom u vodenim otopinama daju hidronijev ion, H3O+ (S. A. Arrhenius, 1887). Prema suvremenim definicijama, kiselina je tvar koja drugoj tvari može predati proton, tj. vodikov ion H+ (J. N. Brønsted i Thomas Martin Lowry, 1923), odn., općenitije, kiselina je tvar koja može primiti slobodni elektronski par druge tvari (G. N. Lewis, 1923.). Iskustveno, kiseline su tvari koje u vodenoj otopini imaju kiseo okus, mijenjaju boju indikatora (npr. lakmusa od modre u crvenu), u reakciji s mnogim metalima oslobađaju vodik i u reakciji s bazama stvaraju soli (neutralizacija). Jakost kiseline određena je stupnjem njezine disocijacije u otopini; kiselina je to jača što je više njezinih molekula disocirano (pH). Jake kiseline u vodenim su otopinama potpuno disocirane, npr. solna (HCl), sumporna (H2SO4), dušična (HNO3), perklorna (HClO4). Djelomično su disocirane slabe kiseline: fosforna (H3PO4), sumporasta (H2SO3), ugljična (H2CO3), octena (CH3COOH), i vrlo slabe kiseline: cijanovodična (HCN), sumporovodična (H2S), borna (H3BO3) i dr. Kiseline s više vodikovih atoma poliprotonske su (npr. H3PO4 je triprotonska kiselina). Najvažnije su organske kiseline karboksilne, sulfonske i aminokiseline. Brønstedova definicija kiseline odnosi se i na ione, npr. na amonijev ion: NH4+ + H2O → H3O+ + NH3, i na reakcije prijelaza protona u svim drugim otapalima i medijima, a ne samo u vodenima. Lewisova definicija odnosi se i na spojeve bez vodika, npr. na borov fluorid, F3B, koji se spaja s amonijakom, primajući slobodni elektronski par dušika.

Citiranje:

kiseline. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/kiseline>.