kolektivizam (njem. Kollektivismus), opći izraz za društveno-političke teorije koje ističu prednost kolektivnih, općedruštvenih interesa i potreba nasuprot pojedinačnima; oblik društvene organizacije u kojem se sve čovjekove društveno-proizvodne, pa i osobne djelatnosti, provode u kolektivu ili podliježu intervenciji kolektiva; doktrina koja zagovara zajedničko vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Stajalište je kolektivizma da je industrijska proizvodnja kolektivne naravi i oprječna je održanju privatnoga vlasništva, pa stoga sve građane treba proglasiti sudionicima zajedničkoga vlasništva, čime bi se sloboda svakoga pojedinca uskladila sa slobodom svih. Neke struje radničkoga pokreta u XIX. st., primjerice bakunjinovska, kolektivizmom su označavale oblik društva utemeljen na udruživanju i suprotan centralizirajućemu komunizmu marksista. Na kongresu Međunarodne udruge radnika (Prva internacionala) u Baselu (1869) kolektivistima su nazvani oni koji su, za razliku od lasalovskog autoritarnog i etatističkoga socijalizma, zagovarali liberterski i federalistički socijalizam. U suvremenoj sociologiji i političkoj teoriji kolektivizam se općenito tumači kao antipod individualizmu, iz čega je proizišla čvrsta oprjeka između kolektivističkog i individualističkoga stajališta. U tom smislu kolektivizam nalaže poništenje osobnih prava i ljudskih sloboda, potpuno podređivanje osobe »višim« interesima kolektiva, obezličenje pojedinca. U ekonomskoj sferi kolektivizam se izjednačuje s općim vlasništvom, planiranjem i državnim reguliranjem nasuprot privatnomu vlasništvu i ekonomskom liberalizmu. Pojam se toliko proširio da se njime obuhvaćaju društvene pojave i ideje najrazličitije po svojem povijesnom mjestu i društvenom značenju: kolektivizmom se označuju i društveno uređenje stare Sparte i komunističke utopije XVII. i XVIII. st., fašistički i socijalistički režimi XX. st., različiti oblici podržavljenja vlasništva i javne kontrole nad pojedinim područjima društvenog života u državnom kapitalizmu itd. Širenje značenja toga pojma ne proizlazi samo iz nedovoljnih mogućnosti teorijskoga razlikovanja nego je prije svega posljedica povijesnog procesa, koji pokazuje da kolektivistička organizacija društva, osobito ako je nametnuta silom, guši individualnu inicijativu, stvara iluziju jednakosti i zamračuje sliku stvarne društvene moći. Ona nalaže odanost skupini uz podcjenjivanje pojedinačnih postignuća. Neki suvremeni sociolozi (J. Goldthorpe) uvode razliku između solidarističkoga kolektivizma tradicionalnih radnika (klasna solidarnost, snažna lojalnost sindikatu, vjerovanje u zajedništvo radničke klase) i instrumentalnoga kolektivizma tzv. imućnih radnika, koji se kolektivnoj akciji pridružuju zbog vlastitih interesa (poboljšanje zarade i radnih uvjeta).
