kontingentnost (prema lat. contingens, genitiv contingentis: koji dotiče, koji doseže), slučajnost, ne-nužnost; obilježje onoga što nije nužno, što se može, ali ne mora dogoditi. Pojam kontingentnoga (grč. ἐνδεχόμενον) kod Aristotela znači ono što se zamišlja tako da može biti i ne biti. B. de Spinoza zove kontingentnima sva pojedinačna bića, jer »ne nalazimo ništa što bi njihovu egzistenciju nužno tražilo ili ju nužno isključivalo«. Za I. Kanta kontingentni su svi empirijski sudovi zato što se ne može dokazati nužnost njihova uzroka. Kod N. Hartmanna slučajno je ono za što se ne može ispuniti načelo dovoljnoga razloga tako da ono negira nužnost. U današnjoj uporabi, posebno u semantičkoj i sintaktičkoj eksplikaciji stajališta, kontingentnim se smatra stajalište u kojem niti p niti ne-p nisu istiniti. Međutim, kontingentno stajalište može vrijediti u nekim, ali ne u svim mogućim svjetovima, tako da se uvijek mora navesti područje i uvjeti u kojima vrijedi. Upravo zbog nemogućnosti analize njihove primjenljivosti na sve moguće svjetove, takva stajališta onemogućuju sagledavanje cjelokupnoga prirodnoga događanja. Povratak kontingenciji (R. Rorty) znači odustajanje filozofije od zahtjeva za apsolutnom spoznajom vječnih, nadvremenskih bitnosti, za čim je težila tradicionalna metafizika.
