kontratenor (srednjovj. lat. contratenor: protiv tenora), u višeglasnoj glazbi XIV. i XV. st. naziv za jednu od dionica skladanu u tenorskome položaju. Pisanje dionice »protiv tenora« istisnulo je stariju praksu dodavanja dionica iznad tenorske linije. Prvi se put u glazbenom izvoru susreće u jednom venecijanskom rukopisu približno iz 1315. Poslije su ga kao skladateljsku tehniku rabili istaknuti skladatelji kao Ph. de Vitry, J. Dunstable, G. Dufay i dr., a zastarjela je poč. XVI. st., u doba djelovanja generacije Josquina des Présa. Kontratenor se uglavnom rabio u motetima, izoritmijskim motetima i tzv. tenorskim misama, gdje je u odnosu na posuđenu melodiju u tenorskome cantus firmus, s duljim notnim vrijednostima, dodani kontratenor očitovao veću pokretljivost i harmonijsku funkcionalnost.
