losos (rus. losos’) (Salmo salar), jestiva riba koštunjača iz por. lososa (Salmonidae), duga do 1,5 m, teška 15 do 25 kg, a ponekad i do 60 kg. Živi u moru, a mrijesti se u gornjim tokovima rijeka ledenomorskoga i sjevernoatlantskoga slijeva (anadromna selica). Spolno zreli mužjaci dobiju »svadbeno ruho«: crvenkastu boju, crvene pjege na škržnim poklopcima; koža im odeblja, a iz donje čeljusti izrasta kukasta hrskavična izraslina koja im posve zatvori usta, pa u slatkoj vodi uopće ne uzimaju hranu. Sve te promjene nestaju po povratku u more nakon mriješćenja. Na »svadbenom putovanju«, koje traje nekoliko mjeseci, losos prevali do 1800 km; na putu uzvodno svladava mnogobrojne zapreke, preskačući vodopade i do 3 m visine. U eur. se rijekama mrijesti u studenome i prosincu; u bistrim i mirnim riječnim rukavima, na pjeskovitu dnu, ženka položi od 10 000 do 24 000 jaja, koja se odmah oplode mužjakovom mliječi. Iz jaja se nakon 3 do 5 mjeseci razviju mladi koji ostaju u rijeci dok dosegnu duljinu od 10 do 15 cm. Potkraj prve godine, katkad i kasnije, mladi u plovama polaze u more, gdje se intenzivno hrane crvolikim beskralježnjacima, ribama (najviše sleđevima) i rakovima. Kada spolno sazriju, vraćaju se na mriješćenje u rijeke. Imaju sposobnost pronalaženja rijeke iz koje su potekli (engl. homing instinct) i ondje se mrijeste. Meso lososa vrlo je cijenjeno. Najviše se troši svježe, ali se i soli i suši. Koristi se i ikra. Od kasnih 1980-tih počinje svjetski bum u uzgoju lososa u akvakulturi i on postaje jedan od najbrže rastućih i najunosnijih segmenata globalne akvakulturne industrije. Istodobno, ulov divljega lososa bilježi brzi pad zbog kolebanja kvantitete i kvalitete ulova. Akvakulturni uzgoj loše utječe na lokalne ekološke prilike zbog širenja nametnika, virusa, neprerađenih otpadaka hrane i farmaceutskih pripravaka iz uzgajališta u okoliš. Na tihooceanskoj obali uzgaja se atlantski losos pa primjerci, odbjegli iz uzgajališta, postaju konkurenti domaćoj vrsti u hrani i staništu.
