nadahnuće (lat. inspiratio), stanje ekstatične opsjednutosti »božanskim« silama u kojem nastaju prije svega umjetnička, ali i religijska i filozofska djela. Izvor mu može biti ili vanjski (muza, Bog, božanstvo, obred, ljubav) ili unutarnji (mašta, nesvjesno, ludilo, »glasovi«), iako ih je u nadahnuću često teško odvojiti. Podjednako je u različitim tumačenjima nadahnuća ambivalentan odnos između njegova tjelesnoga (dah, zaraza) i svjesnoga (duh, imaginacija) aspekta. Od početka se vezuje za tzv. progresivne umjetnosti kao što su glazba i pjesništvo, koje ne oponašaju vanjske predloške poput npr. slikarstva i kiparstva. Iako je sam pojam nadahnuća nastao tek u kasnoj antici, invokacija ili zazivanje muze, bez čije milosti nema pjesničkoga čina, zatječe se već u Homera, Hezioda ili Pindara. U hebrejskoj se tradiciji stanje opsjednutosti vezuje uz proroke koji o tome otvoreno govore u Starome zavjetu (Ezekijel i Jeremija). Sokrat u Teetetu proglašava čak i filozofa primaljom umjesto vlasnikom istine. No njegov učenik Platon ipak u Gozbi, Fedru i Zakonima odbacuje »mahnito« stanje pjesnika i glazbenika, u kojem oni gube vlast nad sobom, kao nedostojno i opasno za čovjeka. Ni stvaraoci ni uživatelji ne smiju se prepuštati zovu umjetnosti, nego u postupku oponašanja predloška čuvati kontrolu i mjeru kao što čine slikari i kipari. Za Aristotela su, naprotiv, čuđenje i zaprepaštenje pokretači stvaralačke djelatnosti zato što otvaraju uvid u skrivenu formu prirode. Po njemu, što je veći izazov prirode ili umjetnosti upućen razumu, veća je i dobit od njegova pokoravanja logičkim zakonima. U skladu s tim Aristotel obrće Platonovu hijerarhiju umjetnosti ponovno u korist pjesništva te, povlašćujući uzvišeno nad lijepim, tumači mimezu kao otkrivanje umjesto kao preslikavanje. U Pseudo-Longinovu se traktatu O uzvišenome već, znatno radikalnije, pravom drži samo ona umjetnost koja uzdiže svojega stvaraoca i uživatelja u božansko stanje manije. Kada je kršćanstvo odnijelo pobjedu nad rimskim misterijima i kultovima, kršćanski oci premjestili su izvor nadahnuća s božanskoga daha na Božju milost, čija objava doživljava vrhunac u srednjovjekovnih mistika. U renesansnoj pak poetici prirodna energija svijeta i čovjeka preuzima od Boga ulogu sile pokretnice nadahnuća. U romantizmu, jednom od glavnih uporišta teorije nadahnuća u zapadnoj tradiciji, nadahnuće crpi bilo iz zaboravljene baštine prošlosti čovječanstva bilo iz sputane zalihe čovjekova duševnog života. Općenito se pred usponom novovjekovne znanosti od XVIII. st. naovamo nadahnuće malo-pomalo povlači u unutrašnjost i preko estetike genija vezuje za potisnute »divlje«, »bolesne«, »dječje« ili »ženske« slojeve psihe. Duša odnosi prevagu nad duhom i provaljuje njegove racionalne ograde poput osjetilne ili imaginativne bujice, pretvarajući pjesnika u svoj medij, odn. »glasonošu«. Učena zanatska umjetnost gubi bitku s »proročkim« i »mahnitim« stvaralaštvom. Potisnuto u doba realizma, nadahnuće vraća izgubljene poetičke i estetičke povlastice u nekim smjerovima avangarde koji, zajedno s psihoanalizom, zagovaraju oslobađanje nesvjesnoga. Tako se primjerice diktatu nesvjesnoga potpuno prepušta nadrealističko automatsko pisanje, dok mu ekspresionizam daje u svojem izrazu u najmanju ruku važnu ulogu. I drugi se smjerovi radi nadahnuća obraćaju tjelesnim osjetima, mitu ili primitivnoj umjetnosti. Moderno pjesništvo odnosi se prema nadahnuću ambivalentno, već prema tome preferira li kao tzv. zaumno pjesništvo zvukovnu ili kao konkretizam vizualnu stranu jezika. I postmoderna teorija umjetnosti drži umjetnika opsjednutim, ali zamućuje izvor nadahnuća njegovim uranjanjem u anonimne mehanizme tekstualnosti, diskursa, medija ili virtualnoga prostora, gdje mu se više ne može utvrditi razgovijetan nositelj.
