struka(e):

neoapsolutizam (neo- + apsolutizam), politički režim u Habsburškoj Monarhiji uveden nakon sloma revolucije 1848/49., kojemu je glavno obilježje bilo ukidanje autonomije svih habsburških povijesnih pokrajina i zemalja, kao i stečevina revolucije. Otvoreni apsolutizam bio je uveden 31. XII. 1851. ukinućem Oktroiranog ustava iz 1849. Nakon smrti njegova začetnika, austrijskoga ministra-predsjednika i ministra vanjskih poslova F. Schwarzenberga (1852), glavni je pečat neoapsolutizmu dao ministar unutarnjih poslova A. Bach pa je to razdoblje u povijesti Habsburške Monarhije (do 1859) poznato i kao Bachov apsolutizam. Temeljni razlog uspostave neoapsolutizma bilo je nastojanje da se ojača položaj Habsburške Monarhije u odnosu na druge europske sile (Pruska, Francuska, Velika Britanija, Rusija). Radi jačanja vanjskopolitičkoga položaja Monarhije bila je pojačana unutarnja kontrola u cijeloj državi, ukinuti su svi državni sabori, uvedena je žandarmerija, jedinstven birokratski sustav (koji su provodili režimu odani birokrati, poznati i kao »Bachovi husari«), jedinstven porezni i carinski sustav, provedena je reforma školstva, pojačan utjecaj Crkve u društvu. U Ugarskoj i slavenskim zemljama provođena je germanizacija. Pozitivne stečevine toga razdoblja bile su ukidanje feudalnih društvenih odnosa, uvođenje Općega građanskoga zakonika, kojim su svi građani u pravima bili izjednačeni pred sudom, i modernizacija sudstva. U Hrvatskoj je kao posljedica uvođenja neoapsolutizma bila zabranjena upotreba hrvatske zastave. God. 1854. Hrvatska je bila podijeljena na pet okružja, čime su bile dokinute hrvatske povijesne pokrajine, zabranjen je oporbeni tisak, čak i ured Narodne čitaonice, dok je u škole i upravu bio uveden njemački kao službeni jezik. J. Jelačić zadržao je bansku čast, ali je stvarnu vlast držao režimu odani Nijemac Josef Eduard Schwab. U doba Bachova apsolutizma Hrvatska je dobila Međimurje, priznata je povezanost Vojne krajine s Hrvatskom, a Zagrebačka je biskupija podignuta na razinu nadbiskupije i time je postala neovisna o Ugarskoj. U tom su se razdoblju započeli oblikovati glavni politički smjerovi koji će s povratkom ustavnoga stanja potkraj 1860. obilježiti daljnji politički razvoj u Hrvatskoj. Na vanjskopolitičkome planu politika neoapsolutizma doživjela je slom porazima habsburške vojske u Italiji (kraj Magente i Solferina, 1859), nakon čega je Monarhija izgubila Lombardiju. Uslijedila je decentralizacija države, što je bilo jedno od glavnih obilježja unutarnje politike Habsburške Monarhije u drugoj polovici XIX. st.

Citiranje:

neoapsolutizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/neoapsolutizam>.