obveza.
1. U pravu, obligacija, dugovanje, sastavni dio obveznopravnog odnosa, dužnost jedne strane u obveznom odnosu (dužnika) da drugoj strani (vjerovniku) izvrši određenu pozitivnu ili negativnu činidbu. Obveza dužnika i potraživanje vjerovnika suodnosni su, tj. ne mogu ni nastati ni postojati jedno bez drugoga. Izvori su obveza ugovor, prouzročenje štete, poslovodstvo bez naloga, stjecanje bez osnove i jednostrane izjave volje. Obveza dužnika sastoji se od dugovanja i odgovornosti za ispunjenje. Dugovanje je ono ponašanje koje je dužnik dužan ispuniti vjerovniku, tj. činidba. Činidba se može sastojati od davanja, činjenja, propuštanja ili trpljenja. Za valjanost obveze traži se da činidba bude ljudska radnja, objektivno moguća u trenutku nastanka obveze, pravno dopuštena te određena ili barem odrediva, te da ima imovinski značaj. Dužnik odgovara za neizvršenje dugovane činidbe. Vjerovnik ima pravo uporabom samopomoći ili pokretanjem postupka pred nadležnim tijelima prisiliti dužnika na ispunjenje dugovanoga ili na naknadu štete zbog neispunjenja. Ako kod obveze postoji i dugovanje i odgovornost, riječ je o tzv. potpunim ili civilnim obvezama; ako nema odgovornosti za neispunjenje, riječ je o nepotpunoj ili naturalnoj obvezi.
Obveze se dijele prema različitim kriterijima: prema broju dugovanih činidaba mogu biti jednostavne, kumulativne, alternativne i fakultativne; prema broju subjekata i odnosu između njih mogu biti dualističke i pluralističke (djeljive, nedjeljive i solidarne); prema vremenu ispunjenja mogu biti trenutačne i trajne (sukcesivne); prema naravi predmeta činidbe mogu biti generičke i s individualno određenim predmetom, novčane i nenovčane, obveze rezultata i obveze sredstva; prema tomu tko može ispuniti obvezu mogu biti strogo osobne i nevezane za osobu dužnika.
2. U politologiji i političkoj filozofiji, obveza je dužnost koja proizlazi iz odnosa prema političkoj zajednici (državi) ili prema nekomu političkom subjektu kojemu se duguje odgovornost (biračima, političkim strankama). Politička obveza proizlazi i iz drugih razloga: pragmatičnog interesa po kojem pojedinci prihvaćaju obvezu, jer zauzvrat traže sigurnost, mir i slobodu, koje ne mogu osigurati sami, te temeljnih moralnih dužnosti pojedinaca, kao što su maksimizacija sreće ili osiguranje pravde, koje se mogu zadovoljiti jedino s pomoću mehanizma političke vlasti. Politička obveza državljana u demokratskoj državi proizlazi iz naravi ustava i zakona, koji se temelje na pravima čovjeka. (→ prava čovjeka)
