struka(e):

odvjetništvo ili advokatura (njem. Advokatur, srednjovj. lat. advocatura, prema lat. advocatus: odvjetnik), neovisna i samostalna služba za pružanje pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava i pravnih interesa. Odvjetništvom se bave odvjetnici, organizirani najčešće kao posebna privatna profesija koja uz naknadu pruža pravne usluge.

Iako se uloga odvjetništva u pojedinim državama diljem svijeta znatno razlikuje, uglavnom su posvuda poslovi odvjetništva davanje pravnih savjeta, sastavljanje podnesaka (tužbe, žalbe, prijedlozi, zahtjevi i dr.), sastavljanje isprava koje se koriste u pravnom prometu (ugovori, oporuke, izjave i sl.), zastupanje stranaka pred sudovima i drugim tijelima te obavljanje drugih poslova pravne pomoći.

Povijest odvjetništva

Rim

O začetcima etabliranja odvjetništva kao zasebne pravne profesije postoje podijeljena mišljenja. U grčko-rimskoj civilizaciji postojala je skupina pravu vještih ljudi koji nisu bili suci. Kao prvi poznati odvjetnici u povijesti navode se sirakuški pravnici Koraks i Tisija.

U starom Rimu od II. st. pr. Kr. do V. st. postojali su profesionalni pravnici. Kako je rimsko pravo bivalo sve kompleksnije, postupno su se profilirali pravni stručnjaci, iurisconsulti, vrlo ugledni u rimskom društvu, koji su strankama sastavljali obrasce i formule pravnih poslova (kautelarna jurisprudencija) te davali strankama pravne savjete (responsa). U sudskim su pak postupcima svojim savjetima strankama pomagali pravnički obrazovani advocati, no oni nisu mogli svojim sudjelovanjem nadomjestiti odsutne stranke. Njihova se djelatnost u to vrijeme uglavnom pružala besplatno, a služila je stjecanju što većeg ugleda i otvarala mogućnost dobivanja neke javne službe.

Od klasičnog razdoblja advocati su uz naplatu neposredno zastupali stranke pred sudom, a u postklasičnom razdoblju postali su ugledna korporacija s posebnim pravilima za prihvaćanje novih članova. Tada postupno slabi i uloga juriskonzulta, a sve važniji postaju prokuratori (procuratores), čija je primarna uloga bila pomoć sudu u provođenju novog, pisanog oblika postupka. Dvojnost između lojalnosti interesima klijenta i lojalnosti interesima suda i pravnoga poretka, prisutna već u starom Rimu, do danas je prisutna u organizaciji i statusu odvjetništva.

Srednji vijek

Nakon pada Rimskoga Carstva, u razdoblju u kojem je dominiralo običajno pravo germanskih plemena, odvjetništvo je bilo potisnuto. Jednostavne ustanove plemenskoga prava trebao je poznavati svaki član zajednice, uz eventualnu pomoć drugih, posebno starijih članova (patricija), od kojih su neki u sudskim postupcima katkad nastupali kao tumači prava.

S postupnim usložnjavanjem društvenih odnosa i razvojem kanonskoga prava, od XI. st. javljao se nov interes za pravne ustanove staroga Rima, a pravo se počelo profesionalno izučavati na sveučilištima. Od tada se odvjetništvo razvijalo u više oblika i varijacija.

U zemljama kontinentalne Europe pravnici (advocati), obrazovani na novoosnovanim sveučilištima, izravno su savjetovali stranke i pred sudom usmeno zastupali njihove interese. Uz njih su u postupcima djelovali i prokuratori, uglavnom kao službenici suda koji pripremaju formalne i dokumentarne stadije postupka. Ravnoteža između tih dviju pravnih profesija bila je različita u pojedinim državama, a ni granice među njima nisu uvijek bile jasne. S druge strane, odvjetničko zanimanje u kontinentalnoj Europi u pravilu je bilo odvojeno od sudačkoga, koje je, osobito nakon Francuske revolucije, postalo posebna pravnička profesija.

U Engleskoj se pak odvjetništvo razvijalo u istom razdoblju, no u manjoj mjeri djelovanjem pravnika školovanih na pravnim učilištima, a više kao posebna, zatvorena klasa koja je vještinu primjene precedenata stjecala u nekoliko pravnih društava što su djelovala pri londonskim sudovima u prostorima koji su izvorno služili kao mjesta boravišta pravnika u vrijeme sudskih dana u Londonu (Inns of Court: Lincoln’s Inn, Gray's Inn, Inner Temple i Middle Temple). Članovi tih društava ili članovi odvjetničke komore (members of the Bar, barristers) činili su isprva uzak krug osoba ovlaštenih da zastupaju pred kraljevskim sudovima (tzv. Queen’s Counsel), a iz njihovih su se redova regrutirali i budući suci visokih engleskih sudova. Uz taj najelitniji odvjetnički poziv, specijaliziran za zastupanje pred sudovima, razvijala se i manje povlaštena klasa odvjetnika (solicitors), koja nije izravno zastupala pred sudom, već se bavila pripremom slučaja i savjetovanjem klijenata. Od XVIII. st. granice između barristera i solicitora postajale su čvršće pa su stranke mogle barristera angažirati samo preko solicitora, a ne i izravno.

Moderno doba

U modernim državama odvjetništvo se i dalje obavlja u različitim organizacijskim oblicima, pretežito kao slobodna djelatnost koju profesionalno obavljaju osobe licencirane za zastupanje stranaka pred sudom. Institucionalni dualizam između stranačkoga savjetnika (advocatus) i službenika suda ovlaštenoga za zastupanje slučaja (procurator) ugl. je nestao. U zemljama germanske pravne tradicije spajanje advocatusa i procuratora dogodilo se već između XVI. i XVIII. st., a procesne reforme u Francuskoj – razlikovanje između tih dviju profesija (na francuskom nazvane avocat i avoué, a na talijanskom avvocato i procuratore) – učinile su isto tek tijekom XX. st. (uz iznimku najviših sudova).

Zemlje koje su slijedile englesku pravnu tradiciju (tzv. common law sustavi) često su fleksibilnije koncipirale odvjetničke profesije (npr. SAD, gdje razlika između dviju vrsta odvjetnika nikada nije postojala). Sličan razvoj događanja uslijedio je i u drugim zemljama, a čak ni u Engleskoj razlika u funkcijama barristera i solicitora danas više nije tako kruta kao nekada. Ostala je ipak dvojnost između dviju društvenih uloga – uloge beskompromisnoga zastupanja interesa stranke, koja odvjetnika angažira i plaća, i uloge školovanoga profesionalca koji pomaže sudu u ostvarenju pravilna i zakonita pravosuđenja. Ona i danas živi u zakonskim i etičkim pravilima o obavljanju odvjetništva, bez obzira na to što obje te uloge najčešće ima ista, jedinstvena pravna profesija.

Suvremeni trendovi. Poslovi kojima se odvjetništvo bavi. Odvjetništvo danas uživa veći ili manji stupanj monopola na profesionalno bavljenje određenim pravnim poslovima. U velikom broju zemalja jedino su odvjetnici ovlašteni da se za nagradu bave zastupanjem stranaka pred sudom, a neovlašteno pravno zastupanje u mnogim se državama kažnjava kao nadripisarstvo. Neke države smatraju pravo na osobno nastupanje pred sudom dijelom građanskih prava, a druge obvezuju stranke da u nekim (ili, u ekstremnim slučajevima, svim) sudskim postupcima angažiraju odvjetnika (tzv. obvezatno odvjetničko zastupanje, njem. Anwaltszwang). Ponegdje je za zastupanje pred određenim sudovima (najčešće: najvišim sudovima ili specijaliziranim sudovima) nužno angažirati posebnog odvjetnika, npr. odvjetnika koji je član posebne odvjetničke komore.

U pogledu drugih poslova – sastavljanje isprava, pravno informiranje i pravno savjetovanje – odvjetništvo često djeluje u konkurenciji s drugim pravnim ili nepravnim profesijama (javno bilježništvo, revizori, porezni savjetnici i dr.). Sve češće odvjetnici stječu i posebne kvalifikacije za sudjelovanje u postupcima medijacije te se specijaliziraju za pojedina pravna područja (npr. kao patentni zastupnici ili zastupnici za žigove u području prava intelektualnog vlasništva).

Obrazovanje odvjetnika. Među različitim pravnim tradicijama postoji i znatna razlika u obrazovanju za odvjetničku profesiju. U nekim se zemljama pravo studira na sveučilištima i nakon završenog pravnog studija stječe se akademski status prvostupnika (baccalareus) ili magistra (magister) pravne struke. Gdjegdje se od kandidata očekuje da uz pravnu stekne i status prvostupnika neke druge struke te da nakon završnog pravnog studija položi propisane ispite i radi određeno vrijeme kao vježbenik.

U Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u pravo se poučava uglavnom u pravnim školama koje su najčešće integrirane u sveučilišta iako mogu djelovati i kao samostalne ustanove. U SAD-u odvjetnička komora određuje kojim pravnim školama priznaje status ustanova prikladnih za obrazovanje budućih pravnika u koje se upisuju kandidati koji su već stekli status prvostupnika određene struke.

U Engleskoj i Walesu, da bi se postalo barrister, potrebna je posebna stručna edukacija. Obrazovanje pravnika razlikuje se i u primijenjenim obrazovnim metodama. Dok se u nekim državama (npr. UK) naglasak stavlja na konkretnu analizu pravnih slučajeva, u drugima se pravno obrazovanje zasniva na usvajanju apstraktne pravne doktrine. Razlike su vidljive i u broju upisanih studenata i organizaciji studija, što je u vezi i sa statusom pravne struke u pojedinim društvima. Odvjetništvo je npr. u angloameričkom svijetu najvažnija pravna profesija. Uspješan rad u odvjetništvu otvara u pravilu mogućnost nastavka profesionalne karijere u ulozi suca. U zemljama germanske pravne tradicije karijere sudaca i odvjetnika obično su jasno odijeljene.

Organizacija odvjetništva i pretpostavke za bavljenje odvjetništvom. U vezi s opsegom i koncepcijom odvjetničkoga statusa su i ovlasti i model organiziranja odvjetništva u odgovarajuće udruge. U nekim državama odvjetnici slobodno osnivaju udruge i udružuju se u lokalne, nacionalne, međunarodne odvjetničke udruge (društva, komore) kao entitete privatnoga prava, a u drugima je za stjecanje odvjetničkoga statusa nužno učlanjenje u zakonom osnovanu nacionalnu komoru s javnim ovlastima. Ponegdje nisu svi odvjetnici ovlašteni zastupati svoje klijente pred nadležnim sudovima neke države jer postoje posebna geografska ograničenja ili pak posebni uvjeti za zastupanje pred višim (ili samo najvišim) sudovima u državi.

Nadzor nad odvjetništvom povjeren je u nekim državama samo sudovima i autonomnoj regulaciji putem odvjetničkih organizacija (npr. Njemačka, SAD), a u nekima (npr. Kina) i izvršnoj vlasti, najčešće ministarstvima pravosuđa. Različiti su i uvjeti za stjecanje prava na bavljenje odvjetništvom: zahtijeva se (uz rijetke iznimke) završen studij prava te odgovarajući stručni ispit (pravosudni ili odvjetnički), a ponegdje se traži i određeno vrijeme vježbeništva na praktičnom bavljenju pravnim poslovima.

Negdje se uz to traži i samostalnost u obavljanju posla, državljanstvo određene zemlje (iako se taj uvjet sve češće napušta) i sl. Tako se (npr. u angloameričkim zemljama) odvjetnikom smatra svatko tko je ispunio propisane uvjete, bez obzira na to je li zaposlen kao pravni savjetnik u poduzeću ili u državnom sektoru. U nekim zemljama kontinentalne Europe odvjetništvo se pak može obavljati samo kao slobodna profesija i prijelaz u druge pravničke profesije je u načelu moguć, ali i dosta ograničen.

U mnogim europskim državama odvjetništvom su se donedavno bavili pretežito mali odvjetnički uredi, sastavljeni od jednog odvjetnika, eventualno uz manji broj drugih pomoćnika. Danas, s globalizacijom svjetske ekonomije, odvjetništvom se sve češće bave velika, multinacionalna odvjetnička društva u kojima je zaposleno i više tisuća odvjetnika koja su ranije bila karakteristična samo za SAD.

Naknada za rad odvjetnika. U većini modernih država, za svoj su rad odvjetnici plaćeni ili po cijeni ugovorenoj sa strankom ili po cijeni propisanoj tarifom ili određenoj zakonom. Tarifom može biti propisana naknada po satu rada ili po broju i vrstama podnesaka u pojedinim vrstama postupka, često u razmjeru s vrijednošću predmeta spora. Moguće su i različite kombinacije određivanja naknade odvjetnika.

Naknada se može odrediti i tako da odvjetniku pripadne dio onoga što stranci bude dosuđeno (tzv. pactum de quota litis, contingency fee), no takvi se oblici nagrađivanja načelno ne smatraju etički prihvatljivima ako nisu adekvatno regulirani. Dok ih neke države u pravilu zabranjuju (npr. Njemačka, Francuska), druge ih pod određenim uvjetima ipak dopuštaju (npr. SAD, Italija). U svakom slučaju, budući da odvjetnički troškovi čine u svim zemljama jednu od najvećih stavaka ukupnih troškova sudskog postupka te o mogućnosti da ih se plati znade ovisiti i ostvarenje prava stranke na pristup sudu i pravnu zaštitu, postoji težnja da se njihova visina regulira i da se barem za neke socijalno osjetljive teme te troškove drži unutar prihvatljivih granica. S druge strane, kako se odvjetnička djelatnost obavlja na tržištu, u značajnoj mjeri na visinu odvjetničkih troškova djeluju i tržišne zakonitosti.

U većini država uobičajeno je načelno pravilo parničnoga prava da stranka koja izgubi spor mora nadoknaditi troškove suprotne stranke, uključujući i troškove njezina odvjetnika (načelo causae, loser pays principle). Američko pravilo, specifično za SAD, da svaka stranka snosi svoje troškove bez obzira na svoj uspjeh u sporu sadrži ipak brojne izuzetke.

Odvjetnici u Europi i EU-u. Zbog važnosti odvjetništva za osiguranje demokratske vladavine utemeljene na načelima pravne države i vladavine prava, Vijeće Europe donijelo je više akata koji sadrže definiciju i opis uloge odvjetnika u europskim državama među kojima se ističe Preporuka 2000(21) o slobodi obavljanja odvjetničke profesije.

Da bi se na području Europske unije olakšalo obavljanje odvjetničke djelatnosti u državi članici različitoj od one u kojoj je odvjetnik stekao svoju kvalifikaciju, EU je donijela Direktivu 98/5/EZ, dijelom inspiriranu načelima iz odluke Suda Europske unije u predmetu njemačkog odvjetnika Gebharda koji se u Italiji koristio stručnim nazivom avvocato (C-158/96). U skladu s tom direktivom odvjetnik iz druge države članice u pravilu je ovlašten baviti se odvjetništvom i u drugoj državi članici. Bitna je razlika, međutim, čini li to pod stručnim nazivom koji je stekao u svojoj matičnoj državi ili stručnim nazivom koji se stječe u državi u kojoj se poslovno nastanio, za što su propisane nešto strože pretpostavke. U svakom slučaju nacionalne mjere koje ograničavaju ili otežavaju provođenje slobode poslovnog nastana odvjetnika ili pružanja odvjetničkih usluga moraju proći test razmjernosti. One moraju imati legitiman cilj i biti prikladne za ostvarivanje toga cilja te ne smiju prelaziti ono što je nužno za njihovo ostvarivanje, uzimajući u obzir interes pojedinca da ostvari subjektivna prava na koja se poziva, ali i opći interes. Takav test u sudskoj praksi nije prošao zahtjev da se, kao poseban uvjet za upis u imenik odvjetnika druge države koji svoju djelatnost obavljaju pod stručnim nazivom iz svoje matične zemlje, prethodno ispituje kandidatovo poznavanje jezika države primateljice (C-506/04). U sudskoj je praksi pružanje odvjetničkih usluga poistovjećeno s poduzetničkom aktivnošću (C-309/99, slučaj Wouters) te je utvrđeno da nenadzirano komorsko utvrđivanje odvjetničkih tarifa krši pravila o zaštiti tržišnog natjecanja (C-35/99, slučaj Arduino). Ugovori sklopljeni između odvjetnika i stranke koja se smatra potrošačem, a o kojima nisu vođeni posebni pregovori, smatraju se potrošačkim ugovorima (C-537/13, slučaj Lietuvos Aukščiausiasis Teismas).

Odvjetničke komore u Europi imaju i svoju europsku profesionalnu organizaciju, Europsko vijeće odvjetničkih komora i pravnih društava (Council of the Bars and Law Societies of Europe, akr. CCBE). U tu su organizaciju učlanjene odvjetničke komore i druge organizacije odvjetništva iz 32 europske države, a ona se posebno bavi utjecajem razvoja europskog prava na položaj i ulogu odvjetništva te djeluje kao poveznica između institucija Europske unije i nacionalnih odvjetničkih komora. CCBE je donijela Povelju o osnovnim načelima europske odvjetničke profesije koja sadrži Kodeks profesionalne etike europskih odvjetnika. Taj je etički kodeks u većoj ili manjoj mjeri implementiran u svim nacionalnim sustavima njenih članica te tvori osnovu deontologije europskog odvjetništva. Preko učlanjenih nacionalnih organizacija, u CCBE je udruženo preko milijun odvjetnika i drugih pravnika.

Odvjetništvo u Hrvatskoj

Najranije doba. Odvjetništvo u granicama današnje Hrvatske ima dugu tradiciju, koja u nekim dijelovima (Dalmacija) seže do antičkog doba, ali je svoj suvremen institucionaliziran oblik dobilo tek u XIX. stoljeću. Prvi pouzdani povijesni dokumenti u kojima se spominju odvjetnici potječu iz srednjega vijeka. U dalmatinskim izvorima odvjetnici se spominju pod nazivima advocati, advocatores, avvocati, avvogadori, a u kontinentalnim izvorima procuratores, prokaraturi, odvetnici, odgovornici. U našoj starijoj leksikografiji zabilježeni su i nazivi branitelj, odvitnik, govorčin, besednik, obranitelj, zašćitnik, parac, pravdaš, pravdoznanac, zagovornik i branac. Među ostalim dokumentima odvjetništvo se spominje u Vinodolskom zakonu (1288) te u Poljičkom statutu (1440).

Razdoblje do 1929. Odvjetništvo je u Hrvatskoj pratilo njezin opći državno-pravni položaj, razvijajući se u nekoliko više ili manje povezanih teritorijalno-upravnih cjelina: u kontinentalnoj Hrvatskoj (uključujući Slavoniju), Dalmaciji, Istri, Rijeci, Vojnoj krajini i dr.

Dalmacija. Iz statuta dalmatinskih gradova (uglavnom pod mletačkom vlašću, ali uz visok stupanj autonomije) proizlazi da je u kasnom srednjem vijeku svaki grad imao i nekoliko (najčešće dvojicu, a negdje i četvoricu) komunalnih odvjetnika (advocatus communis) kao javnih službenika biranih na određeno razdoblje (obično na jednu godinu ili šest mjeseci). Iako su ponajprije štitili javne interese i imali stalnu plaću, u građanskim su parnicama (a samo negdje i okrivljenike u kaznenim predmetima) zastupali svakoga građanina koji im se obratio za pomoć. Pod prijetnjom kazne nisu nikome mogli odbiti svoje usluge. Osim općinske plaće, dobivali su i nagradu za svoj rad po unaprijed propisanoj tarifi (Brač, Hvar, Split). Uz njih, odvjetništvom su se bavili i drugi pravu vješti građani kojima nagrada nije bila zakonski određene pa su bili i skuplji od općinskih odvjetnika. I jedni i drugi odvjetnici bili su dužni položiti prisegu, a za nesavjesnost u obavljanju svog posla mogli su biti kažnjeni strogim novčanim kaznama.

Od 1815. Dalmacija je bila pod izravnom austrijskom vlašću, tako da su se primjenjivali i austrijski propisi koji su se odnosili na odvjetništvo. Njima je uveden određen broj (numerus clausus) odvjetnika koje je imenovao isprva car, a kasnije vrhovna pravosudna uprava (Oberste Justizstelle), te je svaki odvjetnik bio ovlašten obavljati svoju djelatnost samo na području sjedišta njegove pisarnice (lokalizacija odvjetništva). Provizornim Odvjetničkim redom iz 1849. osnivale su se odvjetničke komore u Zadru, Splitu, Dubrovniku i Kotoru kao prisilna udruženja svih odvjetnika na određenom području. Iako je njime formalno ukinut numerus clausus, odvjetnike je i nadalje imenovao ministar pravosuđa. Uskoro su doneseni i novi propisi o odvjetničkom ispitu koji su u Dalmaciji bili na snazi sve do 1929. Odvjetničkim redom iz 1868. u Dalmaciji je prvi put bilo uvedeno autonomno (slobodno) odvjetništvo, utemeljeno na načelima da odvjetnikom može postati svatko tko za to ispunjava propisane uvjete (kandidat je, među ostalim uvjetima, morao biti doktor prava koji je završio sedmogodišnju pripravničku praksu i položio odvjetnički ispit), bez potrebe da se za to ishodi dozvola državnoga tijela; da odvjetnik slobodno bira mjesto svojega sjedišta; da odvjetnici slobodno biraju vodstvo svoje komore te da, nakon donošenja posebnog Disciplinarnog statuta (1872), odvjetnička komora primarno odlučuje o disciplinskoj odgovornosti odvjetnika (a protiv te odluke predviđen je pravni lijek o kojem je odlučivao Kasacijski sud u Beču).

Hrvatska i Slavonija. U kontinentalnom području odvjetništvo je dugo bilo uređeno pretežito običajnim pravom. Profesionalno zastupanje stranaka u Zagrebu je zabilježeno prvi put krajem XIV. stoljeća iako ga je bilo i ranije. Isprva za odvjetništvo nije bila potrebna posebna stručna sprema. Dostajala je tek prokuratorska zakletva. Kralj Leopold svojim je patentom donio Odvjetnički statut 1694. (na latinskome), koji je svojim zaključkom iduće godine potvrdio Hrvatski sabor (Hrvatsko-ugarski sabor nikada ga nije ozakonio). Od 1769. javljali su se redovitije pisani dokumenti, pa tako i prve pisane Upute za rad odvjetnika (Instructio pro advocatis) Hrvatsko-ugarskoga sabora iz 1804. kojim su utvrđena pravila polaganja prokuratorskog ispita te Kraljevski dekret iz 1817. Zajedničko hrvatsko-ugarsko uređenje odvjetništva trajalo je do 1852., kada je donesen Odvjetnički red. Za stupanje u odvjetnički red od XVIII. st. bilo je potrebno pravno obrazovanje, stručna praksa kod odvjetnika ili na sudu (dvije, poslije tri godine) te prokuratorski ispit, koji se polagao pred Banskim stolom. Nakon toga, od donošenja Odvjetničkoga reda, odvjetnike je imenovao ministar pravosuđa, poslije Kraljevska zemaljska vlada Hrvatske i Slavonije (odjel za pravosuđe). Isto je tijelo određivalo i broj odvjetnika (numerus clausus) na cijelom području Hrvatske i Slavonije te odvjetnikovo sjedište (pravo na zastupanje ipak je vrijedilo za cijelo područje kontinentalne Hrvatske). Za primanje nagrade za rad, obvezatna zastupanja i oblik punomoći također su vrijedila restriktivna pravila. Disciplinske ovlasti nad odvjetnicima imali su sudovi. Od odvjetničkih organizacija, postojali su tzv. odvjetnički odbori u Zagrebu i Osijeku.

Rijeka, Istra i Vojna krajina. Riječki statut iz XVI. st. sadrži odredbe o odvjetništvu u duhu tadašnjeg austrijskog prava o odvjetništvu. Odvjetnički red iz 1852. reorganizirao je odvjetništvo, a od 1868. nadzor nad odvjetnicima imali su madžarsko ministarstvo pravosuđa i kraljevski sudbeni stol u Budimpešti. Madžarski propisi primjenjivali su se na odvjetništvo od 1875. do 1920. pa su riječki odvjetnici odvjetnički ispit polagali u Budimpešti na madžarskom, njemačkom ili talijanskom jeziku. U mletačkom dijelu Istre odvjetništvo se razvijalo kao u Dalmaciji, a u austrijskom dijelu Istre po uzoru na austrijsko pravo koje je kasnije vrijedilo za cijelu Istru. U Vojnoj krajini vrijedili su posebni propisi kojima je obavljanje odvjetništva na tom području bilo višestruko ograničeno (posebno ovlaštenje, posebne vrste sporova, posebni postupci).

Razdoblje od 1929. do 1994. Do šire afirmacije načela autonomije odvjetništva i integracije sustava odvjetništva u kontinentalnoj Hrvatskoj i Dalmaciji došlo je nakon donošenja Zakona o advokatima iz 1929. Prema tom zakonu za stjecanje advokature dostajao je upis u odvjetnički imenik koji je vodila odgovarajuća odvjetnička komora i u koji se mogao upisati svatko tko je ispunjavao zakonske uvjete (uključujući i žene); ukinuta je lokalizacija odvjetništva, a na području bivše Jugoslavije osnovano je osam odvjetničkih komora, od toga dvije u Hrvatskoj (Zagreb i Split). Dugogodišnji predsjednik zagrebačke komore u razdoblju od njezina osnutka do II. svjetskog rata bio je Ivo Politeo.

Za Nezavisne Države Hrvatske reducirana je autonomija odvjetništva, raspuštena je uprava odvjetničke komore te uveden komesarijat i obvezatno učlanjivanje u Hrvatski savez slobodnih zvanja. Nakon II. svjetskog rata i stvaranja FNRJ vlasti su donijele Zakon o advokaturi (1946), također restriktivno određen prema odvjetništvu. Odvjetništvo je i dalje ostalo slobodna profesija, no jačale su nadzorne ovlasti ministra pravosuđa, koji je davao odobrenje za pristup pravosudnom ispitu što se polagao pri ministarstvu pravosuđa. U skladu s federalnom strukturom države, ukinuta je odvjetnička komora u Splitu te spojena s Odvjetničkom komorom Hrvatske. Jugoslavenski Zakon o advokaturi iz 1957. nije donio ništa bitno novoga osim neuspjela eksperimenta s uvođenjem samoupravljanja u odvjetništvo. Stupanjem na snagu ustavnih promjena iz 1971. reguliranje odvjetništva prešlo je u nadležnost republika, pa je u Hrvatskoj 1972. donesen Zakon o odvjetništvu i službi pravne pomoći. Ni taj zakon nije donio ništa bitno novoga u osnovnim načelima reguliranja, još uvijek spajajući toleriranje privatnog i slobodnoga odvjetništva s nepovjerljivošću vlasti prema instituciji odvjetništva u cjelini, vidljivom iz pojedinih institucija zakona (npr. nedostatno riješeno pitanje odvjetničkog imuniteta).

Razdoblje od 1994. do danas. Nakon državnopravnog osamostaljenja Hrvatske donesen je 10. II. 1994. Zakon o odvjetništvu koji je do danas nekoliko puta mijenjan. Tim se zakonom učvršćuju načela autonomije i neovisnosti odvjetništva, jače se afirmira isključivost prava odvjetnika na pružanje pravne pomoći, postavljaju se dodatna ograničenja pritvaranja odvjetnika i pretrage njihovih ureda te omogućuje osnivanje odvjetničkih ureda sa svojstvom pravne osobe (odvjetničkih društava).

Prema tom zakonu odvjetnici se obvezatno udružuju u Hrvatsku odvjetničku komoru (akronim HOK) kao samostalnu i neovisnu teritorijalnu organizaciju odvjetnika. Tijela su Hrvatske odvjetničke komore: Skupština, Upravni odbor, Izvršni odbor, predsjednik te niz stalnih i povremenih odbora. U Komoru je trenutačno učlanjeno preko četiri i pol tisuća odvjetnika (od toga preko dvije tisuće u Zagrebu), organiziranih preko lokalnih odvjetničkih zborova osnovanih za područje odgovarajućih županijskih sudova. Odvjetnička komora vodi imenike odvjetnika i odvjetničkih vježbenika, provodi postupke za upis i brisanje iz njih, donosi statut, odvjetničku tarifu i kodeks odvjetničke etike te obavlja druge poslove od interesa za razvoj odvjetništva. Pravo na obavljanje odvjetništva na teritoriju RH stječe se upisom u imenik odvjetnika, a nakon dane svečane prisege. Pravo na upis u imenik ima svaka osoba koja ispunjava određene uvjete osobnog i stručnog karaktera (hrvatsko državljanstvo, poslovna sposobnost, zdravstvena sposobnost za obavljanje odvjetničkih poslova, završen pravni studij, potrebno radno iskustvo na pravnim poslovima, položen pravosudni ispit, dostojnost za obavljanje odvjetništva). Odvjetnici odvjetničke usluge mogu pružati individualno, u zajedničkim odvjetničkim uredima i u odvjetničkim društvima koja mogu osnivati dva ili više odvjetnika upisanih u imenik odvjetnika. Odvjetnik može imati samo jedan ured, a zajednički odvjetnički uredi i odvjetnička društva mogu imati više pisarnica ako u svakoj pisarnici stalno radi barem jedan odvjetnik. Odvjetnička društva mogu se osnivati kao javna trgovačka društva ili kao društva s ograničenom odgovornošću.

Odvjetnik iz druge države upisan u imenik stranih odvjetnika koji je u matičnoj državi članici EU-a stekao pravo obavljanja odvjetničkog poziva može, uz posebne zakonske uvjete, u RH obavljati odvjetnički poziv pod nazivom zanimanja iz svoje matične države ili pod nazivom odvjetnik (ako položi ispit iz poznavanja pravnog poretka RH). Odvjetnik iz članice EU-a koji nije upisan u imenik stranih odvjetnika može u RH obaviti pojedine radnje u okviru obavljanja odvjetničke djelatnosti.

Odvjetnici su dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu RH, zakonima, statutu i drugim općim aktima Hrvatske odvjetničke komore te Kodeksu odvjetničke etike. U tim granicama te u okviru dobivenih ovlasti odvjetnici imaju pravo i dužnost poduzimati sve što po njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć. Odvjetnik je dužan pružiti pravnu pomoć stranci koja mu se obrati, a smije je uskratiti samo ako je to ovlašten na temelju zakona, statuta Komore i Kodeksa odvjetničke etike. U kaznenom postupku odvjetnici se pojavljuju kao branitelji okrivljenika i kao opunomoćenici oštećenika kao tužitelja, privatnoga tužitelja i oštećenika. Odvjetnik može zahtijevati da mu se prizna specijalnost u određenom području prava. U tom slučaju on smije uskratiti pružanje svih oblika pravne pomoći koji ne pripadaju u područje njegove specijalnosti. Odvjetnik je dužan čuvati kao odvjetničku tajnu sve što mu je stranka povjerila ili što je u zastupanju stranke na drugi način saznao. U zastupanju stranaka odvjetnika smije zamijeniti drugi odvjetnik i, uz posebne uvjete propisane zakonom, odvjetnički vježbenik. Odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad i naknadu troškova u vezi s obavljenim radom u skladu s tarifom koju određuje Komora uz suglasnost ministra pravosuđa, a za obrane po službenoj dužnosti nagradu utvrđuje ministarstvo pravosuđa. U imovinskim stvarima odvjetnici mogu u pisanom obliku sa strankom ugovoriti nagradu za rad u razmjeru s uspjehom u postupku (pactum de quota litis), odnosno pravnim radnjama koje će za stranku poduzeti sukladno tarifi kojom se utvrđuje gornja granica nagrade.

Prema propisima koji uređuju pružanje besplatne pravne pomoći, odvjetnici imaju pravo i dužnost pružati tzv. sekundarnu pravnu pomoć strankama koje kao socijalno ugrožene osobe budu na tu pomoć ovlaštene rješenjem nadležnog ureda državne uprave. Za pomoć u takvim predmetima odvjetnici imaju pravo na naknadu propisanu posebnom vladinom uredbom. Odvjetnici pružaju besplatnu pravnu pomoć socijalno ugroženim osobama i bez naknade (pro bono) temeljem odluke Komore. U praksi, zbog nedostatnog financiranja i organizacije, ostvarenje prava na besplatnu pravnu pomoć nerijetko je skopčano sa značajnim poteškoćama.

Odvjetnici i odvjetnički vježbenici odgovaraju pred disciplinskim tijelima Komore za teže i lakše povrede dužnosti i ugleda odvjetništva, a dužni su se osigurati od odgovornosti za štetu koju bi mogli počiniti trećima obavljanjem svoje službe.

Citiranje:

odvjetništvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/odvjetnistvo>.