oktoih (prema biz. grč. ὀϰτώηχος: osmoglasan).
1. Modalni sustav srednjovjekovne istočnokršćanske (bizantske, sir/ij/ske, armenske, gruzijske, slavenske pravoslavne i dr.) crkvene glazbe; osniva se na 8 temeljnih »glasova«, tj. načina ili tonskih vrsta: 4 autentična i 4 plagalna, koji odgovaraju starocrkvenim načinima zapadnokršćanske gregorijanske liturgijske glazbe. Izvorište mu je u palestinskom redovništvu i jeruzalemskoj liturgijskoj tradiciji.
2. Oktoih ili osmoglasnik naziv je za liturgijsku knjigu bizantskoga obreda. Razlikuje se veliki oktoih ili paraklitik (biz. grč. παραϰλητιϰή) s tekstovima i napjevima liturgijskih molitava za svaki pojedini dan unutar ciklusa od 8 tjedana, počevši od Uskrsa. Svaki tjedan obuhvaća melodije odgovarajućega tipa, oblikovane prema određenim obrascima koji su karakteristični za jedan od 8 »glasova«, odnosno načina. Nakon osmoga tjedna ciklus se ponavlja. Mali oktoih sadrži napjeve za nedjelje. Melodije potječu najvećim dijelom od Josifa Himnografa (oko 816–886) i Teofana (778–845), izuzevši melodije nedjeljnih bogoslužja kojima su autori Ivan Damaščanski (oko 675 – oko 749) i Kuzma Jeruzalemski (biskup Majume; umro oko 760), a dijelom možda još koji himnograf onoga doba. Oktoih je rano preveden na staroslavenski jezik; prvi slavenski oktoih tiskan je u Cetinju već 1494.
