oporuka, razredba posljednje volje kojom oporučitelj raspolaže za slučaj svoje smrti. Oporuka je pravni posao koji se poduzima za slučaj smrti (mortis causa) i jednostrani je pravni posao, jer nastaje očitovanjem volje samo jedne osobe, oporučitelja. Oporuka je strogo osobno očitovanje volje, pa se ne može valjano oporučiti putem zakonskoga zastupnika ili punomoćnika, te je uvijek opoziva. Oporuka je i formalan pravni posao jer se moraju poštovati zakonski propisi o obliku oporuke. Oblici oporuke su: vlastoručna oporuka, pisana oporuka pred svjedocima, javna oporuka, međunarodna oporuka i usmena oporuka (samo za izvanredne okolnosti). Ostale su pretpostavke valjanosti oporuke: oporučna sposobnost (oporučitelj mora navršiti 16 godina i biti sposoban za rasuđivanje), nepostojanje mana volje (prijetnja, sila, prijevara, zabluda). Oporučitelj može oporukom raspolagati svime čime može raspolagati za svojega života. Oporuka često sadrži određivanje nasljednika, određivanje zamjenika, ostavljanje zapisa, otpust duga, raspolaganje u dopuštene svrhe i osnivanje zaklade, priznanje majčinstva odnosno očinstva, postavljanje uvjeta, rokova i naloga, te određivanje izvršitelja oporuke. Međutim, to nije obvezni sadržaj oporuke, već je dovoljno da oporučitelj raspolaže za slučaj svoje smrti bilo čime čime je mogao raspolagati za svojega života, čak i ako uopće ne odredi nasljednike.
