opus (lat.: djelo).
1. U općem značenju: djela nekog umjetnika uzeta u cjelini, sve što je jedan umjetnik stvorio (npr. Michelangelov opus).
2. U glazbi (kratica: op.), općenita oznaka uz broj za skladbu (ili zbirku istorodnih skladbi). Kao glazbeni termin prvi je put upotrijebljen potkraj XV. i početkom XVI. st. u djelima renesansnih teoretičara (J. Tinctoris, N. Listenius), a od razdoblja baroka redovitije ga koriste izdavači ili autori kao oznaku za pojedino djelo ili cjelokupnu glazbenu produkciju nekoga skladatelja. Redni brojevi opusa, iako katkad nepouzdani, glavni su temelj za utvrđivanje redoslijeda nastanka pojedinih djela. Manje i prigodno nastale skladbe te mladenačka i rukopisna djela često se nisu označavala oznakom opusa.
3. Klasifikacijski pojam pozitivističke književne historiografije, koja nastoji okupiti djela oko obilježja njihovih autora. Iako mogu biti tematski i žanrovski raznovrsna, djela koja se tako povežu u opus stječu značajke jedinstva i izvornosti. Time što je jamčio kontinuitet između različitih faza stvaralaštva nekog autora, opus je osiguravao i objektivnost povijesti književnosti. Problematizacija pojmova djela i autora, do koje je došlo u francuskom poststrukturalizmu, dovela je u pitanje i operativnost pojma opus. No tek što je 1968. proglasio »smrt autora«, R. Barthes ga je u liku osnivača jezika (logoteta) vratio upravo kroz pojam opusa (Sade, Fourier, Loyola, 1971). Opus tako nadilazi uobičajene autorske granice da bi otvorenu igru silnica među tekstovima zaustavio na širem planu. Slično i M. Foucault (Što je to autor?, 1969) premješta težište s pojma diskursa na »osnivače diskurzivnosti«, iznimne autore o čijem opusu ovise diskurzivne formacije.
