osnova.
1. U gramatici, onaj dio riječi koji preostaje kada se oduzmu njezini flektivni (deklinacijski, konjugacijski) dočetci (nastavci) i koji sadrži njezino uže leksičko značenje (za razliku od širega značenja njezina korijena); naziva se i tema. Obično se razlikuju neizvedene i izvedene osnove; prve se podudaraju s korijenom (npr. vod- u riječi voda), druge su nastale dodavanjem različitih prefiksa i sufiksa (npr. osnova preporoditeljsk- u riječi preporoditeljski načinjena je od korijena rod, prefiksa pre- i po-, sufiksa -i, -telj, -sk). Pojam osnove stvorili su grč. gramatičari zbog praktičnih potreba jezične nastave kako bi izdvojili onaj dio riječi koji tvori podlogu (grč. βάσις) za fleksiju. Taj se pojam može korisno upotrijebiti u analizi indoeur. jezikâ (imenske, glagolske, vremenske, načinske, samoglasničke, suglasničke osnove); teže je primjenljiv npr. na semitske jezike (gdje su inačice leksičkoga značenja povezane s izmjenom samoglasnika među korijenskim suglasnicima), a posve je neupotrjebljiv za sintetičke (izolirajuće) jezike.
2. U tekstilstvu → tkanje
3. U pravu → titulus
