paralelizam (prema lat. parallelus < grč. παράλληλος: jedan do drugoga, usporedan).
1. U filozofiji, shvaćanje koje tvrdi da postoji međusobna uvjetovanost i sukladnost dvaju načelno različitih vrsta bitka (npr. duša i tijelo), pojmova (ideja i stvar) itd. Psihofizički paralelizam zasniva se na tome da se tjelesni (fizički) i duševni (psihički) procesi odvijaju usporedno i u međusobnoj ovisnosti. Tako je G. T. Fechner zastupao univerzalni paralelizam, po kojem međusobno ovisni i usporedni nisu samo psihofizički procesi nego i procesi u cjelokupnoj zbiljnosti. Okazionalistički paralelizam zastupa dualističko načelo, po kojem međusobno neovisni procesi pokazuju u rezultatu potpuni paralelizam, ali uopće ne stoje ni u kakvoj svezi (A. Geulincx). Spiritualistički paralelizam tvrdi da se stroga nužnost psihičkih događanja samo zrcali u fizičkoj zakonitosti (Julius Schultz), tako da ono duhovno prožimlje i konstituira cjelokupnu zbiljnost (panpsihizam).
2. Naziv za retoričku figuru ponavljanja sličnih ili istih sintaktičkih obrazaca u susjednim rečenicama, frazama ili stihovima. Metar i rima mogu se također definirati kao vrsta paralelizama koji se ostvaruju na fonološkoj razini. Unatoč tomu što se često rabi pojam semantički paralelizam, jezgra je paralelizma sintaktička. R. O. Jakobson istaknuo je da paralelna sintaksa zapravo aktivira paralelizam i na drugim jezičnim razinama (npr. leksičkoj). Paralelizmi se pojavljuju u molitvama, govorima i epistolarnoj prozi, a često se ističu kao osnovno stilsko obilježje starohebrejskoga pjesništva, posebno psalama kralja Davida. Mnoštvo je primjera i u suvremenom hrvatskom pjesništvu: »Kako je teško biti slab, / kako je teško biti sam, / i biti star, a biti mlad! / I biti slab, i nemoćan, / i sam bez igdje ikoga, / i nemiran, i očajan.« (T. Ujević, Svakidašnja jadikovka). Paralelizam je u klasičnoj retorici poznat pod nazivom izokolon, a po naravi mu je suprotan hijazam.
