parlamentarizam (prema parlament), politički sustav koji se temelji na načelu diobe vlasti i u kojem zakonodavnu vlast ima parlament. Odnos između parlamenta i vlade temelji se na ravnoteži, koja se očituje u jednakoj mogućnosti utjecaja jednoga tijela na drugo. Parlamentarni sustav ima nekoliko ključnih ustavnih obilježja: izvršna vlast (vlada) proizlazi iz parlamenta i politički mu je odgovorna, a izglasa li parlamentarna većina vladi nepovjerenje, ona u pravilu mora odstupiti. Ako vlada smatra da stajalište o nepovjerenju parlamentarne većine ne dijeli i biračko tijelo, predsjednik vlade, pod određenim uvjetima propisanima ustavom, može predložiti državnom poglavaru da uz njegov supotpis raspusti parlament. Spor između vlade i većine u parlamentu rješava biračko tijelo, a izbori koji slijede nakon raspuštanja parlamenta sadrže u sebi prikriveni referendum. Proizlazi da ni parlament ni vlada nisu politički stabilni. Nasuprot njima drž. poglavar (monarh doživotno, a predsjednik republike dok mu traje mandat) ne snosi političku odgovornost i stabilan je element unutar sustava. No upravo zbog toga, svaki njegov akt, da bi bio pravovaljan, mora supotpisati predsjednik vlade ili nadležni ministar. Činom supotpisivanja vlada preuzima na sebe političku odgovornost pred parlamentom za akte državnog poglavara, ali je temeljni smisao supotpisa ograničavanje vlasti državnog poglavara. Parlamentarizam (parlamentarni sustav, sustav parlamentarne vlade) nastao je unutar pojedinih monarhijskih sustava radi daljnjeg ograničavanja monarhove izvorno apsolutne vlasti, ali ni u sustavima ograničene monarhije još nije bilo punoga parlamentarizma. Razvio se s oblikovanjem instituta anglosaskoga prava impeachmenta, s pomoću kojega parlament vodi postupak odgovornosti državnih službenika koji su optuženi za političke prijestupe. U Francuskoj se parlamentarni sustav javio u doba srpanjske monarhije, kada je Ustavna povelja iz 1830. predviđala dvostruku političku odgovornost vlade – i prema monarhu i prema parlamentu (tzv. orléanski parlamentarizam). Takav tip parlamentarizma obilježava izraziti dualizam vlade i parlamenta, te njihova ravnoteža. U Engleskoj se početkom XIX. st. nakon oblikovanja instituta političke odgovornosti najprije razvio parlamentarizam poremećene ravnoteže u korist zakonodavne vlasti, osobito nakon velike izborne reforme 1832., kada je zbog smanjenja izbornih cenzusa širi krug građana dobio biračko pravo, pa je Donji dom (House of Commons) Parlamenta prestao biti oligarhijsko tijelo. Kao posljedica izbornoga sustava relativne većine, u malim izbornim jedinicama razvio se tzv. dvostranački parlamentarizam obilježen poremećenom ravnotežom u korist izvršne vlasti – jednostranačke vlade koju je podupirala parlamentarna većina jedne stranke i koja u takvim prilikama nije mogla pasti u parlamentu. U XX. st., osobito nakon II. svjetskog rata, u mnogim se državama s parlamentarnim sustavom javio tzv. većinski parlamentarizam, gdje je višestranačka koalicijska parlamentarna većina podupirala višestranačke koalicijske vlade, što je također oblik parlamentarizma poremećene ravnoteže u korist izvršne vlasti. U Francuskoj je Ustavom iz 1958. uveden tzv. polupredsjednički sustav, koji ima gotovo sva obilježja čistog modela parlamentarizma. Razlikuje se jedino u političkoj odgovornosti vlade, koja je istodobno odgovorna i parlamentu i predsjedniku republike, kojemu za pravovaljanost njegovih akata više nije potreban supotpis, što ga čini ključnom političkom figurom toga sustava, koji se naziva i racionaliziranim parlamentarizmom.
